Sjever zarađuje novac, a jug ga troši - dok je ova situacija trenutno popularna u eurozoni, četvrt stoljeća prije bila je vrlo raširena u bivšoj Jugoslaviji. Europski političari to su dobro zapamtili, tvrdi nizozemski dnevnik De Volkstrant
Bivša multietnička država Jugoslavija bila je u mnogočemu mini verzija Europe, piše De Volkstrant. Plaće na sjeveru čak su tri ili četiri puta bile veće od onih na jugu. U snažnom kontrastu u odnosu na sjever, jug je trpio znatnu nezaposlenost. I u mnogo slučajeva kao danas među europskim narodima, došlo je do izrazitog osjećaja nemoći u bivšoj Jugoslaviji. Vlasti su izgledale 'daleke', kao da ne predstavljaju svoj narod. Dok je Europska unija suočena s demokratskim deficitom, Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija - komunistička multietnička država kakvu je zamislio Tito – bila je zapravo jednopartijska država.
Dok današnji sjeverni Europljani proklinju Bruxelles, Slovenci i Hrvati tada su gledali na Beograd kao sinonim za sve što je krivo: Beograd je kriv što se naš novac odvlači daleko, Beograd je pokroviteljski, pun nesposobnih birokrata. Bivša Jugoslavija je također imala jednu valutu, dinar, koja je bila simbol tih 'dalekih vlasti'. Bilo je naširoko rasprostranjeno mišljenje da je ujedinjenje s drugim narodima tek ideološki projekt i da je stoga neprirodno postavljen.
Raspad Jugoslavije – sve samo ne planirano
Sjeverne republike nastavile su naplaćivati doprinose dokle god je trajao prosperitet i tako dugo dok stanovnici nisu primijetili koliko su izolirani od drugih regija. Sve se to promijenilo 1980-ih; Tito je umro, gospodarski pad je započeo, a sjever je morao spašavati jug od bankrota. Aktualni slogan sjevernoeuropskih zemalja 'nijedan cent više za zonu češnjaka' jezivo podsjeća na nekadašnji slovenski koji je glasio 'nema više sredstava za biftek zonu', piše De Volkstrant.
Populistički revolt u velikom broju zemalja članica Europske unije također je sličan onom u Jugoslaviji četvrt stoljeća prije. Postoje jasne sličnosti između političara poput Le Pena ili Wildersa i Franje Tuđmana ili Slobodana Miloševića. Za čovjeka, oni su napravili proboj na leđima nacionalizma koji je prethodno bio tabu. I svaki od njih iskoristio je frustracije ljudi izazvane pokušajima prijašnjih vlasti da uzmu i moć i novac od 'svojih ljudi'.
Nema smisla raspravljati što Nizozemska Slobodarska stranka (PVV) ili Istinski Finci imaju misle o etničkom čišćenju. To nije bila ni Miloševićeva namjera: on je prije svega bio jednostavno političar-oportunist s prilično kratkoročnim pogledom. I dok on snosi značajnu odgovornost za propast Jugoslavije, to je bilo sve samo ne planirano.
Veliku udarac Europskoj uniji nanijela je i neugodna sličnost s Titovim apartčcima. Naime, i jedni i drugi bili su prilično neugodno iznenađeni na znakove nepopularnosti. Čini se da su obje kategorije birokrata obavijene nekom čahurom, koju bi nerado napustili.
Slabljenje demokratske potpore za Europu
Predsjedništvo Europskog vijeća slično je onom u Jugoslaviji 1980-ih godina u smislu rotacije. Jugoslavenski predsjednici imali su istu ulogu u federalnim republikama kao Herman van Rompuy. Jean-Claude Juncker, predsjednik Eurogrupe, poznat je po sljedećem komentaru: 'Svi znamo što trebamo činiti, samo ne znamo kako biti ponovno izabran nakon toga što učinimo.' To su osjećaji birokrata koji strahuje od naroda, piše De Volkstrant.
Međutim, smanjenje demokratske potpore Europi moglo bi imati daleko više štetan učinak od jednostavne odgode. Jedna lekcija koja se može naučiti iz raspada Jugoslavije je da će se monetarna unija u području gdje postoji ekonomska podjela između sjevera i juga nužno suočiti s problemom ukoliko se ljudi ne budu osjećali zajednički odgovorni. U vremenima obilja nije im teško prihvatiti takvo jedinstvo. Ali kada vremena postanu teška, jedinstvo postaje uzrok problema.
Najveća razlika između bivše Jugoslavije i Europske unije je da potonja obuhvaća demokratske nacionalne države. Nacionalisti mogu opstati samo kao opozicija demokratskim snagama. Često se govorilo kako je federacija možda mogla preživjeti da je postojala veća demokratska podrška, da je imala demokratskiji politički sustav i prostor za otvorenu raspravu i slobodu tiska.
Izabrani političari koji predstavljaju europske nacionalne države mogu stvoriti ovakvu podršku i utemeljiti monetarnu uniju kao nešto o čemu će sami stanovnici odlučiti, a ne kao nešto nametnuto. U suprotnom će na svaku krizu ili neuspjeh birači jednostavno gledati - opravdano ili ne - kao na nešto što 'nameće Bruxelles'. I dok je malo vjerojatno da će to izravno dovesti do urušavanja EU-a, nesumnjivo je da će izazvati daljnje nezadovoljstvo i opstrukciju, koja se može smiriti ako zasluge budu jasno vidljive i ako budu pripadale izabranim političarima.
