Nije da ne postoji izlaz iz tekućeg financijskog ponora i poslovičnog weltschmertza od kojeg pati duh nacije. Treba samo pričekati da i zadnji isfrustrirani Hrvat i Hrvatica emigriraju u seksipilnije krajeve i prepuste Lijepu našu šačici stranaca koji ludo vjeruju u njezine potencijale. Zemlju bi u tom slučaju definitvno predvodio Mahmoud Sabry, dvadesetdevetogodinji Egipćanin koji je pred tri godine udahnuo zagrebački smog i osjetio nirvanu o kojoj purgeri pojma nemaju. Momak je toliko optimističan da mi je bilo malo neugodno: 'Hrvatska ima ogromne količine resursa, ljudskih i prirodnih. Samo treba adekvatne ljude da je vode. Ne razumijem. Nemate populacijski problem.

Ovdje živi tek četiri milijuna ljudi, a nezaposlenost vam je tako visoka. Ljudi trebaju promijeniti stav spram ove zemlje. Svi su izrazito negativni i beznadni. Svi žele negdje van. Na kraju će u Hrvatskoj ostati samo stranci.

Mahmouda je u Hrvatsku dopremio Mark Zuckerberg u tijesnoj suradnji s jednom Zagrepčankom. To će reći, egipatsko-hrvatski flert krenuo je s Facebookom i doveo do činjenice da je dečko iz Kaira već tri godine u braku, da se probio do uloge u prve dvije sezone 'Larina izbora', da je brutalno ispao iz 'Večere za pet' i da mu rijetko tko želi dati suvisli posao: 'Jako sam zadovoljan s društvenim aspektom Zagreba, za razliku od profesionalnog. Završio sam ekonomiju u Kairu, imao tamo pet godina radnog iskustva, znam arapski, engleski, nešto francuskog, radio sam po Egiptu, Sudanu, Africi... Mislio sam da bi sve to ovdje moglo biti prednost, ali očito nisam te sreće. Užasno je teško ovdje doći ne samo do posla, nego i do intervjua za posao. Prvo sam mislio da je problem u tome što ne govorim dobro hrvatski, no onda sam shvatio – ljudi se ovdje boje zaposliti stranca.'

Nema veze. Mahmoud je cijepljen protiv omiljenog hrvatskog sporta – samosažaljenja i čeka svoju pravu poslovnu šansu prevodeći tekstove s arapskog na engleski. U Kairu bi, veli, imao odličan posao i plaću s istim epitetom, ali, priznaje, puno je lakše bilo njemu kao muškarcu doći u Europu, nego da je svoju Hrvaticu smjestio na Srednji istok. Žene su tamo toliko poštovane da im je teško doći do zraka. Što odjevno, što profesionalno. I sam je imao blagih problema s ljetnom vizurom Zagreba po kojem se koprcaju gole nožice i otvoreni dekoltei, mada, nekako mu ide sve lakše: 'Bilo mi je teško kada sam došao ovdje prvi put. Žene su u Kairu puno zatvorenije. Nose dugu odjeću. Marame preko lica. Početak je bio šokantan. Sve te cure s minicama i željom da otkriju što više. Ponekad je stvarno previše. Također, bilo bi mi neugodno kada bi otvoreno i lako pričale o seksu. Pa onda svake dvije minute čuješ neku psovku. U takvim bi slučajevima ekspresno završavao temu i prelazio na nešto drugo.

Hrvati stvarno previše psuju. U tramvaju možeš čuti klinca od sedam godina kako psuje boga, a okolni mu se ljudi smiješe. U međuvremenu sam se opustio.'

Opustio se Mahmoud pravo hrvatski. Daleko su egipatski dani kada je izlazak značio ispijanje čaja, paljenje nargile, odlazak na rijeku Nil, poneki safari ili trbušni ples. Sada gušta u obilasku barova i klubova i jedini preostali sukob civilizacija svodi se na alkohol. Hrvate nevjerovatno fascinira njegova sposobnost da ne konzumira cugu: 'I kada nema drugih tema za razgovor, a ono ljude ovdje uvijek zanima kako to da niti pijem niti pušim. I sa ženom je tu bilo nekih problema u početku, ali sada me razumije. Uvijek me pitaju da što onda radim kada sam sretan ili tužan, ako već ne konzumiram alkohol. Odgovaram im – ništa. Ne moraš miješati osjećaje s pićem.'

Hrvatska se Egipćaninu otkriva kao idealno mjesto za proširivanje horizonata. Kaže Mahmoud da ga je Lijepa naša mentalno izmijenila: 'Postao sam otvoren prema stvarima. Često se zateknem u razgovoru koji mi širi horizonte. Na primjer, tema homoseksualaca. Bolje sada razumijem te ljude.

Mogu s njima razgovarati. Nešto što mi je bilo skroz nemoguće u Egiptu. Također, Hrvatska je jako dobro mjesto za upoznati sebe, za ići u prirodu, šumu... Nikada nisam bio tip od prirode. Rođen sam u velikom gradu. Ovdje je priroda na svakom koraku. Trčim, igram nogomet, radim jogu. Imam ženske prijatelje - još jedna od stvari koju nisam imao prije. Sve u svemu, mogu reći da me ova zemlja učinila manje osuđujućim.'

Hrvatska u tri riječi?Sigurna, velikodušna, puna zaposlenih glava.

Za razliku od većine naših sugovornika kojima je Hrvatska dodala na gravitaciji, Mahmoud je ovdje uspio smršaviti dvadesetak kila. Nije mu bilo lako. Ne zbog manjka volje, nego zbog hrvatskog shvaćanja hrane kao komunikacijske valute. Pogotovo na jugu – dobrodošlica ne prolazi bez enormnih količina spize koja se mora iz zahvalnosti konzumirati. Kaže, bio mu je veliki pritisak: 'U Hrvatskoj uvijek moraš nešto jesti.'

Kontrapunkt toj srdačnosti i toplini koju je Egipćanin doživio u svakoj etapi svoje integracije, daje neprestana briga Hrvata oko današnjice, sutrašnjice, preksutrašnjice. Ljudi brinu o svemu, priča momak, i obožavaju istresati svoje probleme, konstantno nemirni i pod pritiskom. K tome, opterećeni su popratnim stvarima. Odjeća, gadgeti, ljetovanja. Kada dođe ljeto, svi automatski moraju ići na more, bez obzira na to što nemaju ni za dva dana polupansiona u predgrađu Crikvenice, da parafraziram svog srednjoistočnog sugovornika. Za razliku od nas, Egipćani su jednostavniji, znaju se radovati i kad nemaju puno. 'Komad kruha može nahraniti čitavu zemlju ako se dijeli sa smješkom', jedna je od rečenica s kojom se odrasta u Kairu.

Mahmoud bi zapravo htio proći još jedno arapsko proljeće, ali u hrvatskom stilu. Nova generacija u Egiptu povezana je sa svojom zemljom više nego ikoje pokoljenje prije. 'Pomakli smo zemlju s mjesta koje je bilo stvarno mračno. Pokrenuli smo revoluciju preko ekrana. Takva bi promjena bila još lakša u Hrvatskoj. Ovdje svi imaju računalo. Svi su na internetu. Sve što treba je promjena stava.

Možda bi se mogla osnovati nova politička stranka koja bi objedinila sve te ljude', ambiciozno će mladić, a ja nikako da se otmem dojmu kako ne možemo biti dalje od egipatskog optimizma.

U Hrvatskoj je vrhunac ideje promjene taj da emigriraš, dok je sudbonosna nova generacija lišena svih pojmova o angažmanu i osjećaja za zajednicu. Prokletstvo je odrasti u mentalnom sklopu i s vrijednostima razvijenog Zapada, a nemati para ili ideje da ih materijaliziraš. Tu se negdje krije razlog zašto hrvatsko siromaštvo nije popraćeno nekom dubljom srećom i zajedništvom, nego je prešarano kompleksima, malodušnošću i prekograničnim fantazijama. No Egipćanin ne gubi nadu. Poručuje Hrvatima da porade na razini profesionalnosti i da ulazak u Europsku uniju shvate pozitivnije. Pa čak i strah od toga da se potencijali zemlje rasprodaju u bescijenje, treba uzeti kao motiv da se bude na razini, konkurentan. 'Ovdje osobne veze vladaju tržištem rada. Sve to zapošljavanje rođaka, sestrični, ujni... To se mora promijeniti.'

Zagreb nije Kairo. Tu ako ogladniš iza 23 sata, a frižider ti je prazan, gladovat ćeš do jutra, veli Mahmoud i nostalgično se prisjeća 24-satnog života svojeg rodnog grada. Možda je Zagreb malen, na mahove prazan, i možda nam hrana i nije nešto o čemu će Egipćanin pisati doma, ali je tretman stranaca senzacionalan. Barem u njegovu slučaju. Pristojnost, spremnost na pomoć, poštovanje. 'Ova me zemlja toliko puta iznenadila i nakon tri godine mogu reći da još imam toliko toga za otkriti', veli na kraju.

Što reći, momak bi nas skoro mogao i patentirati.