U Hagu nikad življe - svjedočimo nizu progona i uhićenja diktatora s Crnog kontinenta. Laurent Gdagbo, bivši predsjednik Obale Bjelokosti, Charles Taylor, bivši predsjednik Liberije, da spomenemo tek najveće ribe. Bila je tu i želja da Gadafijev sin Saif al-Islam pohodi haške hodnike, a da ne pričamo o mogućnosti da u njima zatekne i sudanski predsjednik Omar al-Bashir ili Bashar al-Asad, krvoločni čelnik Sirije koji je dosad posmicao najmanje 3.500 civila. Pitanje ipak ostaje: odabire li Haški sud žrtve selektivno i licemjerno?
Nema ništa sporno u novom rafalu zahtjeva da se izruče afrički diktatori i niže rangirani krvoloci. Kada se na trećesvjetskom kontinentu dogodi konflikt, onda se žrtve mjere u tisućama. Dovoljno je sjetiti se pokolja u Ruandi 1994. ili genocida u sudanskoj pokrajini Darfur. Poslijeizborni konflikt u Obali Bjelokosti, gdje dotadašnji predsjednik Laurent Gdagbo nije htio ustupiti vlast izbornom pobjedniku Alassaneu Ouattari odnio je za sobom 3.000 života. Malo vrijedi ljudski život na kontinentu premreženom diktaturom, korupcijom i sporovoznim razvojem, no afrička populacija svejedno ne gleda s oduševljenjem na činjenicu da će joj pravdu skrojiti donedavni kolonizatori sa svojom međunarodnom ispostavom pravde, Haškim sudom, ako je vjerovati news portalu iz Bocvane.
Kako god, Haški sud ove godine definitivno osjeća novo poslanje – kazniti notorne diktatore afričkog kontinenta. Ništa čudno s obzirom na to da je čak 31 država iz te regije članica međunarodnog sustava pravde (od njih 115). Istaknuti izuzeci su, znamo, SAD, Kina i Rusija, što pomalo komplicira njegov legitimitet i u priču o pravdi unosi politički moment. S Afrikom se lako obračunati, no bit će malo teže dovesti u Hag jednog Bashara al-Asada. Općenito su zemlje Bliskog i Srednjeg istoka nabrušene na instituciju koju vide kao produženu ruku zapadnog imperijalizma.
Da pojasnimo, haški sud ima ingerenciju progoniti ljude osumnjičene za genocid čak i na teritorijima zemalja koje nisu supotpisnice međunarodno-pravnog sporazuma. Pogotovo je to lako činiti na kontinentu koji nema pretjeranu političku težinu, što prije svega izaziva ogorčenje Organizacije za afričku uniju – institucije koja se zaklinje u adekvatnost regionalnog zakonodavstva da neutralno procesuira zločince. Posljednji u nizu uhićenika, bivši je predsjednik Obale Bjelokosti Laurent Gdagbo, koji je sišao s vlasti nakon izbornog poraza tek uz vojnu intervenciju Francuza, UN-a i snaga izbornog pobjednika Alassanea Ouattare. Situaciju je dodatno zakomplicirala činjenica da je Gdagbo dobio podršku čak 48 posto populacije. Prije njega, na hašku je klupu zajeo Charles Taylor koji je predsjedavao Liberijom za vrijeme građanskog rata u Sierra Leoneu (od 1991. do 2002.) i u kontekstu kojega je optužen za ratni zločin i zločin protiv čovječnosti. U Nizozemskoj bi se možda zatekao i Moamar Gadafi da je preživio libijsku oružanu revoluciju, no, kako stvari stoje, Libija ima moćniji pregovarački potencijal – jasno, novo vodstvo duguje vlast američkoj i europskoj intervenciji - nego ostale afričke države te će Said al-Islam, Gadafijev sin, dočekati svoju presudu kod kuće unatoč činjenici da nova libijska vlada tek treba ustoličiti funkcionalno zakonodavstvo i sudstvo.
Međunarodni kazneni sud nije se namjerio tek na predsjedničku klasu u Africi. Sve u svemu, trenutačno vrši progon pojedinaca u Centralnoafričkoj Republici, Kongu, Obali Bjelokosti, Keniji, Libiji, Sudanu i Ugandi. Afrička unija negoduje zbog načina na koji Europa pokušava podijeliti pravdu u duboko podijeljenom kontinentu gdje diktatori posluju uz sufliranje zapadnih demokracija samo da bi se sutra našli pred njihovim sudom. Problemi i konflikti previše su kompleksni da bi se riješili izdvajanjem pojedinaca i presudama na sjeveru Europe. Pogotovo su destabilizirajući progoni tekućih predsjednika, prema mišljenju Afričke unije, a ništa manje nije ni implicitni europski stav da je Afrika nekompetentna za procesuiranje vlastitih krvoloka.
Pokušaji uspostavljanja međudržavnog afričkog suda pravde su propali, elaborira The Economist. Nije uspio ni pokušaj Afričke unije da se pred lice pravde dovede Hissenea Habréa, nekadašnjeg predsjednika Čada, odgovornog za pogrom u osamdesetima. Također, notorni ubojica Omar al-Bashir koji je prodajom nafte financirao rat u zapadnoj sudanskoj pokrajini Darfur i pomeo s lica Zemlje oko 330.000 civila, još uvijek je na slobodi. Afrička unija nekoliko je puta lobirala da se opozove haški nalog za njegovim uhićenjem. Naime, čini se da je previše lidera s tog kontinenta zapackalo biografiju kaznenim djelima te bi mogli u nekoj budućnosti, ako ih presretne poziv iz Haga, profitirati od solidarnosti susjeda.
Apel za podizanjem optužnice protiv sirijskog predsjednika Bashara al-Asada neki analitičari promatraju sa sumnjom. Naime, postoji teorija prema kojoj bi al-Asadu upravo to mogla biti izlazna strategija da izbjegne domicilnu presudu. Istome se nadao i Gadafijev sin Said al-Islam. S obzirom na tretman zatvorenika u Hagu, bila bi to prilično luksuzna politička budućnost.
