Jesu li antisemitski stavovi, koji se danas tako olako pripisuju islamskoj kulturi, tek rezultat modernog zapadnjačkog utjecaja? Koliko je opravdanja za takve stavove uopće moguće pronaći u drevnoj kulturi islama? Pitanje je postavio Tarek Fatah u knjizi 'Židov nije moj neprijatelj' koja je inicirala čitav niz reakcija
Kompleksni odnos islama i judaizma naišao je u 2010. godini na zanimljivu interpretaciju u veoma spominjanoj knjizi 'Židov nije moj neprijatelj' (The Jew is not My Enemy) autora Tareka Fataha. Fatah, kao naturalizirani Kanađanin iz Pakistana, aktivist i pisac, u svojoj je knjizi, mahom na temelju napisa iz Kurana, nastojao posve razdijeliti pojmove islama i antisemitizma, čiji se spoj, posebice iz vizure zapadnog svijeta, opetovano i intenzivno varira posljednjih šezdesetak godina.
Suočen s tim upornim citiranjem, ponegdje eksplicitnim, a ponegdje tek samorazumljivim, netrpeljivosti između arapskog i židovskog svijeta, posebice u okviru izraelsko-palestinskog sukoba, autor je smatrao potrebnim prije svega raščistiti s predrasudama unutar vlastite kulture i religije.
U brojnim studijama posvećenim tom fenomenu, a i u širokoj diskusiji koju je potaknula knjiga, primjerice u francuskom magazinu Books, istaknulo se nanovo kako radikalni stavovi koji se danas pripisuju islamu spram Židova ne potječu iz kakve drevne, srednjovjekovne tradicije, već se radi o relativno recentnoj, dvadesetostoljetnoj pojavi.
Zapravo, po većini mišljenja, moderni islamski antisemitizam mahom se vezuje na zapadnjački antisemitizam koji se upravo u arapskom svijetu, s kojim u početku i nije imao jake dodirne veze, značajno razvio.
Jedan od argumenata kojim se nastoji pokazati kako je vezivanje islama i antisemitizma moderna, proračunata i tendenciozna pojava su citati kršćanskih teologa i filozofa koji su još od srednjeg vijeka islam držali tek verzijom judaizma, smatrajući obje religije neprijateljskima.
U romantizmu 19. stoljeća ta se percepcija donekle mijenja kada je niz umjetnika i mislilaca upravo prema istoku gledao kao prema izvorištu drvene, orijentalne mudrosti. Zapravo, drži se da je moderni antisemitizam nastao kao antonim već raširenom i ranijem pojmu filosemitizma, a do potpunog razdvajanja judaističke i islamske kulture iz zapadne perspektive dolazi tek sa stvaranjem države Izrael, 1948. godine.
Sam Tarek Fatah u svojoj knjizi bavio se ponajviše tekstovima Kurana koje interpretira izvorno, ne uzimajući u obzir apokrifne, postkuranske spise u kojima se redovito spominje neprijateljstvo spram Židova. Jedan recentni primjer s egipatske televizije, kada se prilikom propovijedi izgovorilo 'Alahu, uništi i istrijebi Židove', prema autoru je znak krajnje radikalizacije jednog modernog diskursa koji nema nikakvog temelja u svetoj knjizi, Kuranu.
No Fatahova namjera da pošto-poto amnestira Kuran od ikakvih netrpeljivosti spram Židova naišla je ipak na nekoliko ispravaka. Tako se, uz niz blagonaklonih citata u Kurana, ipak pronašlo i manje tolerantnih, no takvima, podsjetilo se, obiluju i druge svete knjige. U Starom zavjetu govori se primjerice o uništenju nekih plemena koja se nalaze na putu Židovima.
Zaključak ide u smjeru da je danas zapravo izlišno pitanje koja je pojava zlokobnija, islamski antisemitizam ili židovska islamofobija. Uostalom, sa sverastućim stupnjem islamofobije u zapadnom svijetu, perspektiva koju je iscrtao Tarek Fatah, dakle kritički pogled spram vlastitog kulturološkog okruženja, čini se najtrezvenijom lekcijom.
