Sažeti zaključak vojnih analitičara u Le Mondeu samo potvrđuje da je SAD i dalje bez premca prva vojna sila svijeta, s oko 40 posto svjetskih vojnih potencijala, čiju će dominaciju, unatoč najavljenim masovnim ulaganjima, teško osporiti Rusija ili Kina. Iako se pod Obaminom vladavinom ponešto smanjio budžet za obranu, to se prije svega odnosi na povlačenje snaga iz Iraka i Afganistana, a ne na vojnu prisutnost američkih snaga u ostatku svijeta. Za usporedbu, ruska investicija u roku od sljedećih deset godina otprilike je jednaka aktualnom godišnjem budžetu SAD-a. Prema službenim podacima koje je Kina objavila, a u koje su mnogi sumnjaju, prije svega susjedni Japan, Kina će do 2015. udvostručiti vojni budžet te će iznositi 238 milijardi dolara. Glavni je razlog tome, navodi se, zaštita morskog pojasa Kine i 1800 kilometara obale. Iako je SAD najavio progresivno smanjenje budžeta sa 700 na 500 milijardi dolara godišnje, nema najave rezanja za vojnu prisutnost na dijelu Pacifika nad kojim Kina želi uspostaviti čvršći nadzor.

No u novom odmjeravanju vojnih resursa valja svakako uključiti azijske i južnoameričke zemlje u razvoju, čiji je vojni budžet narastao za 14 posto. Na čelu je Indija, a slijede Indonezija, Vijetnam, Tajvan u kojima se bilježi rast oko 10 posto. U posljednjih deset godina Brazil je povećao rashode u domeni obrane za tridesetak posto, čime se želi uspostaviti kao vodeća vojna sila Južne Amerike. Taj se uporni rast nastoji rasvijetliti uz nekoliko faktora. Prije svega, radi se o općem gospodarskom rastu unutar kojeg vojni budžeti proporcionalno rastu, no to je tek dio objašnjenja. Iako glavni strateški cilj zemalja u razvoju jest da se probiju u prvi razred vojnih snaga svijeta te da ojačaju svoj status na međunarodnoj sceni, porast naoružanja usmjeren je prije svega na rješavanje unutardržavnih sukoba i sukoba sa susjedima: Indije s Pakistanom, odnos Rusije spram nemira u sjevernom Kavkazu, prosvjedi Ujgura u Kini… A tek se na zadnjem mjestu navodi faktor međusobnog rivalstava zemalja u razvoju i razvijenih zemalja te neizostavnog domino efekta u povećanju vojnih resursa.

Naspram novog preslagivanja u odnosima moći, nekoliko je analitičara istaknulo da se u Europi vojni budžeti polagano smanjuju (u 2010. godini za 2,8 posto) te su izrazili bojazan da bi tako zemlje Europe, u trendu racionalizacije i modernizacije vlastitih vojnih snaga, mogle oslabiti svoju poziciju 'odlučujućih aktera' na međunarodnoj sceni, što ih posebice zabrinjava u svjetlu nadolazećih novih sukoba na Bliskom istoku. No novi podaci o izvozu najvećih europskih proizvođača oružja Njemačke, Francuske i Velike Britanije demantiraju te i slične strahove. Tako bi Libija u dogledno vrijeme trebala postati ozbiljan kupac europskih oružja, a arapske revolucije su također imale pozitivan utjecaj na izvoz oružja 'made in Europe'. Primjerice, samo u Francuskoj izvoz oružja zabilježio je u 2011. fantastični skok od 25 posto.