Savjetnik za nacionalnu sigurnost javio je da je Sjeverna Koreja silovito krenula bombardirati južnokorejski otok Yeonpyeong, i to po rezidencijalnim kvartovima. Netko se sjetio da je Hillary Clinton, koju su također toga časa digli iz kreveta, u predizbornoj kampanji cimala Obamu tvrdeći da nije dobar kandidat jer voli dugo spavati. Međutim, Obama je savršeno istreniran za takvu vrstu poziva. Onaj koji nije spreman za novonastalu situaciju je multipolarni svijet u kojem SAD pokušavaju zadržati ugled i autoritet supersile.

Nije tako lako odgovoriti na pitanje zašto su sjevernokorejski diktator Kim Jong-il i njegov friško promovirani najmlađi sin i mogući nasljednik, Kim Jong-un, general u 26. godini, koji su pohodili bazu iz koje se pucalo na otok Yeonpyeong samo par sati prije otvaranja vatre, doveli svijet pred novu provaliju. Analitičari u Seulu govore da je to zato što se željelo impresionirati čelnike Partije i armije koji baš i ne vjeruju u čvrstinu mladog generala i nasljednika trona najzatvorenije vojne diktature na svijetu. No zato se lako uočava brzinu kojom po geopolitičkoj karti svijeta klizi moć upravljanja.

Svijet je to u kojem politički oportunisti traže svojih pet minuta slave jer misle da je pozornica prazna. Izraelski premijer Benjamin Netanyahu okreće leđa dogovorima s Washingtonom i nastavlja iritirati Palestince naseljima na okupiranim područjima. Šefovi u Pekingu zabranjuju disidentu Liu Xiaobou da primi Nobelovu nagradu za mir. Čak ni Sovjetski savez nije išao toliko daleko kada su njegovi disidenti bili nagrađivani (samo je nacistička Njemačka djelovala kao komunistička Kina danas). Nasilnike, kao i one koji vode režim Maroka i upriličuju krvoproliće u Zapadnoj Sahari, prisiljavajući zapadne vlade, Španjolsku ponajprije, da kleknu, treba staviti u taj okvir prividnog svjetskog bezvlašća.

Nije moglo biti drukčije ni s komunističkom kraljevinom 'Dragog vođe' Kim Jong-il-a koji je prijetio Obami od samoga trenutka izbora za predsjednika SAD-a. Naime, u travnju 2009. režim Pyongyanga lansirao je dugodometnu balističku raketu, a mjesec dana kasnije je izveo podzemnu nuklearnu eksploziju. Prijetnje su nastavljene, ali se najveća dogodila u ožujku ove godine kada je torpediran južnokorejski brod, pri čemu je poginulo 46 mornara. No, raketiranje južnokorejskog područja i uzvraćanje paljbe, prvi pravi ratni čin od prestanka velikoga rata 1953, nešto je drugo jer je Seul najavio 'odlučnu odmazdu' ukoliko se napad ponovi.

Ništa nije slučajno, pa je sada jasnije zašto su vlasti u Pyongyangu nedavno pokazale svoja nuklearna postrojenja jednom američkom nuklearnom fizičaru. Željelo se pokazati da režim, unatoč sankcijama, posjeduje sofisticiraniji i moderniji sustav obogaćivanja urana nego što se mislilo, da režim sankcija koji je nametnulo Vijeće sigurnosti UN-a nije efikasan u obustavi vojne i tehničke pomoći Sjevernoj Koreji (ovdje se u prvom redu misli na tajnu pomoć koju daju Iran, Pakistan i Kina). Također, željelo se pokazati da obavještajni sustavi Zapada, oni isti koji su bili 'otkrili' nepostojeće oružje za masovno uništenje u Iraku, pojma nemaju što se u svijetu rata događa jer, ako znaju, tim gore po njih.

Ova izmjena raketa i topovskih paljbi podsjeća nas da je veliki rat još uvijek moguć. Zapravo, politička ekonomija nas uči da razdoblja velikih ekonomskih kriza završavaju zvučno, velikim ratovima. Oružana i nuklearna karta svijeta govore same za sebe, a sada se puca po iznimno opasnom području: po najnapetijoj granici na planetu. Sjeverna Koreja, s oko 23 milijuna stanovnika, ima oko milijun vojnika, od čega 700.000 na granici s Južnom Korejom koja ima 49 milijuna stanovnika i oko 400.000 vojnika i SAD na svojoj strani s velikim količinama ljudstva i tehnike (a evo, sada stiže i nuklearni nosač zrakoplova George Washington).

Dok se u Europi smanjuju vojni budžeti, ukida obavezno služenje vojnog roka i traži eliminacija nuklearnog arsenala, u Aziji je na djelu nešto posve suprotno. Međutim, valja ponoviti da je vrlo teško točno znati što pokušava režim gospode Kim. Možda je to potez očajnika, kako bi želio službeni Washington, da se forsira neki novi stol za pregovore. Ili je to pak vatromet u čast nasljeđivanja u dinastiji. Scenarij treće opcije, otvorenog rata, ne želimo ni zamisliti.