Uz srednjoameričke zemlje Gvatemalu i Honduras, kao i afrički Togo - poznate u široj javnosti, ako ni po čemu drugome, po nogometu - prepoznatljive su, koliko-toliko, otočne zemlje Mikronezija i Maršalovi Otoci. Međutim za Nauru i Palau rijetko je tko čuo, pa donosimo nekoliko detalja o tim saveznicama američkog predsjednika Donalda Trumpa i izraelskog premijera Benjamina Netanyahua.

Republika Nauru proteže se na površini od svega 21 kvadratnog metra istoimenog otoka u zapadnom dijelu Tihog oceana. Broji oko 9500 tisuća stanovnika, otprilike poput hrvatskog Trilja u Cetinskoj krajini. Stanovništvo je pretežito protestantske vjeroispovijedi i vrlo mlado, uz prosječnu dob od 26 godina i očekivano trajanje života 67 godina. Narod Naurua čini 12 plemena, za koje se vjeruje da su mikronezijskog, polinezijskog i melanezijskog porijekla.

Nauruanski domorodci susreli su se s Europljanima 1798., kada su otok otkrili Britanci. Otada je Nauruom vladalo nekoliko osvajača: krajem 19. stoljeća anektirali su ga Nijemci, u Prvom svjetskom ratu zauzeli su ga Australci, 1920. Liga naroda dodijelila ga je Velikoj Britaniji koja je upravu povjerila Australiji, a u Drugom svjetskom ratu pao je u japanske ruke. Nakon rata Nauru postaje UN-ov skrbnički teritorij pod zajedničkom upravom Velike Britanije, Australije i Novog Zelanda, a neovisnost stječe 1968. godine.

Kazna nesuđenom samoubojici

U fokusu svjetske javnosti Nauru se posljednji put našao 2016., kada su u Australiji organizirani masovni prosvjedi protiv migrantske politike vlade u Canberri, koja je odlučila izmjestiti izbjeglice s australskog kopna na 3000 kilometara udaljeni otok Nauru. Iznimno teške uvjete tamošnjeg izbjegličkog smještaja kritizirale su organizacije za ljudska prava, uključujući UNHCR, a osobito je odjeknula presuda nauruanskog suda tražitelju azila i samohranom ocu kojemu je zbog pokušaja samoubojstva izrečena uvjetna jednogodišnja kazna zatvora. 

Palau se također nalazi u zapadnom dijelu Tihog oceana, oko 820 kilometara istočno od Filipina, ali je daleko veći od Naurua: proteže se na 489 četvornih kilometara, koliko iznosi ukupna površina čak 340 palauanskih otoka i otočića. Naseljeno ih je svega devet, a oko 18.000 stanovnika čine pretežito Palauanci, potom Filipinci, Kinezi i dr. Prosječna dob je 33 godine, a očekivano trajanje života 73 godine. Po vjeroispovijedi su uglavnom katolici.

Važno strateško uporište

Otočje Palau otkrili su i zaposjeli Španjolci još polovicom 16. stoljeća te su ga krajem 19. stoljeća prodali Njemačkoj kao dio njemačke Nove Gvineje. Japanski osvajači zauzeli su Palau 1914. godine, a 1920. postali su mandatno područje Lige naroda pod japanskom upravom. U Drugom svjetskom ratu služili su kao važno strateško uporište Japana, a u rujnu 1944. zauzeo ih je SAD, navodi Hrvatska enciklopedija. Potom je otočje postalo teritorij pod skrbništvom UN-a i upravom SAD-a, a Republika Palau proglašena je 1981. godine. Pet godina kasnije sklopljen je Pakt o slobodnom udruživanju sa SAD-om, iako je ratificiran tek 1993., nakon osam uzastopnih referenduma. O vanjskoj politici i obrani Palaua brinu se Sjedinjene Države. 

Podsjetimo, Hrvatska je jedna od šest zemalja Europske unije koje u četvrtak nisu glasovale za rezoluciju Opće skupštine UN-a kojom se SAD poziva da odustane od svog nedavnog priznanja Jeruzalema kao izraelske prijestolnice, na čemu im je svima zahvalila američka veleposlanica pri UN-u. 

Više od 120 država u četvrtak se usprotivilo odluci američkog predsjednika Trumpa i glasovalo za UN-ovu rezoluciju. Od zemalja EU-a suzdržane su, osim Hrvatske, bile još Češka, Mađarska, Poljska i Rumunjska, dok se Latvija nije pojavila na glasovanju.