Državno se odvjetništvo ipak sjetilo pozvati žrtve da daju svoje iskaze. No je li se ranije nešto moglo poduzeti? Marija Slišković, predsjednica udruge Žena u Domovinskom ratu i urednica knjige 'Sunčica', kaže da je DORH možda radio, no to nije dovoljno.

'Ako DORH kaže da radi i da je radio, ja to prihvaćam, no ne mogu prihvatiti činjenicu da žene već 20 godina čekaju pravdu i da je neke neće niti dočekati… Može se reći da se nešto više radi, ali to je nedovoljno', kaže. Naime, ispod svjedočanstava žrtava, u knjizi je navedeno i nekoliko primjera gdje je žrtva pokrenula proces i prijavila počinitelja ili počinitelje zločina, no nakon toga ništa!

Niti je pozvana kao svjedokinja niti je podignuta optužnica. 'Ako hoćemo biti moderno demokratsko društvo, onda se ne može pravda selektivno primjenjivati', upozorava Slišković i dodaje da njima 'nije u interesu da ih DORH uvjerava da se radi nego da se zločini procesuiraju'.

'Jesu li paravojnici i vojnici JNA u Hrvatskoj bili kao turisti?!'

Problem nastaje i u samom definiranju zločina silovanja kao ratnog zločina. 'Nije, dakle, upitno da je silovanje jedan od načina izvršenja kaznenog djela ratnog zločina, naravno, ako su usto ispunjeni i drugi zakonom propisani uvjeti pod kojima kazneno djelo silovanja prelazi u ratni zločin', stoji u priopćenju DORH-a. Koji su to uvjeti, iz DORH-a nam ne preciziraju, već nas upućuju na Kazneni zakon. Silovanje kao ratni zločin protiv civilnog stanovništva spominje se u članku 158.

'Tko krši pravila međunarodnoga prava za vrijeme rata, oružanoga sukoba ili okupacije naredi da se izvrši napad na civilno pučanstvo (…) prisiljava na prostituciju ili silovanje (…) kaznit će se kaznom zatvora najmanje pet godina ili kaznom dugotrajnog zatvora', kaže zakon.

'Mi ne govorimo o silovanjima koja su se dogodila ne znam kad, govorimo o onima u vrijeme agresije na Hrvatsku, govorimo o počiniteljima, oni su paravojnici Srbije ili vojnici JNA. Tko su oni? Ako DORH zaključi da su turisti, dokazivat ćemo da nisu turisti', ogorčena je Slišković.

Procesuirano 17 predmeta

Da sva procesuirana silovanja za vrijeme rata nisu procesuirana kao ratni zločini, pokazuje i visina malobrojnih izrečenih kazni. Vesna Teršelič, predsjednica Documente, kaže da su oni napravili analizu 17 predmeta u kojima je bio prisutan element seksualnog zlostavljanja. U tim je predmetima optuženo 28 osoba, od kojih 26 počinitelja i dvoje po zapovjednoj odgovornosti. U 11 postupaka donesene su presude, tri oslobađajuće i osam osuđujućih. Izrečene kazne kretale su se od tri i pol do 15 godina iako je Kaznenim zakonom najniža kazna pet godina. Teršelič se slaže da istrage treba intenzivirati i ići prema procesuiranje ostalih zločina.

Loša politička strategija

U logorima na području Srbije događala su se sustavna silovanja žena i muškaraca. Potvrdio nam je to i nekadašnji logoraš i predsjednik udruge Pravnika Vukovar 1991. Zoran Šangut.

Smatra da je Hrvatska imala lošu političku strategiju prema DORH-u i Haškom sudu. Za Vukovar je, kaže, trebalo ići s jednom velikom optužnicom, ne samo za Ovčaru, a DORH je trebao procesuirati cijeli vojni i politički vrh JNA i Srbije, a ne samo izvršitelje, teritorijalce i vojnike. Osim silovanja, Šangut je istaknuo da su muškarce u logorima konstantno tukli po testisima te da ih je većina neplodna. To je isto dio strategije', zaključuje Šangut.

Svjedočenje kao ponovna trauma

Zločin silovanja najteže je dokazati. Postupak se stoga temelji na svjedočenju žrtve, no Slišković upozorava da ih država uopće ne štiti. 'Žena kod nas treba dokazivati da je žrtva', kaže Marija Slišković i spominje jedan proces iz 2009. godine kada je počiniteljima silovanja smanjena kazna, a u presudi stoji da žrtva od počinitelja treba tražiti obeštećenje. Spomenula je i slučaj da je sud pozvao trojicu počinitelja, silovatelja, da svjedoče jedan protiv drugoga.

'Državno bi odvjetništvo trebalo prihvatiti činjenicu da je to ratni zločin. Te žene nemaju tretman žrtve silovanja', zaključuje Slišković.

Tretman žrtve, pogotovo u ovakvim slučajevima, loš je, smatra Teršelič. Osim što žrtvama nije posvećena dovoljna pozornost, tijekom postupka ne dobivaju nikakvu psihološku pomoć. 'Treba razmotriti pražnjenje sudnice za vrijeme svjedočenja. Sjećam se suđenja Fikretu Abdiću kada je žrtva silovanja svjedočila pred prepunom sudnicom', kaže predsjednica Documente.

Nešto se na bolje pokrenulo novim postupkom za zaštitu svjedoka, no to je, smatra Teršelič, daleko od idealnog. 'Nema razloga da se žrtve dodatno izlože traumi, velika je i hrabra odluka za sve žrtve koje se odluče svjedočiti jer prolaze kroz retraumatizaciju', pojašnjava. Kaže da je u svim logorima bilo elemenata seksualnog zlostavljanja, no da je posebno teško dokazivati zločine počinjene izvan logora. 'To je i za žrtve još teže jer se one nalaze u situaciji da susreću silovatelje u gradu u kojem žive', zaključila je Teršelič.