Prije nego što se pozabavimo 72-godišnjim Joachimom Gauckom, kandidatom za njemačkog predsjednika, potrebno je posvetiti nekoliko rečenica čovjeku kojeg će Gauck naslijediti. Christian Wulff je dvije godine bio nominalno prva osoba najveće europske sile, a nakon što je u petak dao ostavku zbog niza skandala, nitko ga više i ne spominje.

Zaboravila ga je ekspresno njemačka javnost, tamošnji mediji, ali i njegova stranka CDU te kancelarka Angela Merkel, čijom je odlukom – uz popriličnu političku muku – Wulff i postao stanovnik dvorca Belevue, predsjedničke rezidencije u Berlinu. Svatko od spomenutih ima svoje razloge sada zaboraviti na postojanje Christiana Wulffa, no činjenica da je to učinjeno u roku od dva dana najbolje svjedoči o tome kakav je Wulff bio predsjednik te zašto je oduvijek bio pogrešna osoba za tu funkciju.

Uostalom, bilo je jasno i u ljeto 2010. da je Wulff daleko slabiji predsjednički kandidat od Joachima Gaucka, kojega su za tu funkciju predložile opozicijske stranke SPD i Zeleni. Nasuprot njima je bila želja Angele Merkel da se oslobodi opasnog stranačkog kolege te ga pošalje na reprezentativnu funkciju, što je daleko od pravog razloga zašto netko treba postati njemački predsjednik. Toga su bili svjesni i u vladajućoj koaliciji pa je Christian Wulff na izborima za predsjednika – koje po njemačkom ustavu vrši posebno parlamentarno tijelo – trebao tri kruga da bi sakupio dovoljan broj glasova. Što znači da se većina unutar liberalno-konzervativne koalicije FDP-a i CDU-a jedva natjerala dati mu svoju podršku.

Zapravo je već tada pravi pobjednik bio Joachim Gauck, koji je očarao dobar dio njemačke javnosti i medija svojim inspirativnim govorima o slobodi i odgovornosti, ponudivši poslovično politikom izmorenim građanima mnogo veće uključivanje u demokratske procese.

Njemački Obama

Gauck je u ljeto 2010. krasio naslovnice svih važnih njemačkih novina, od kojih su ga neki glorificirali kao 'njemačkog Obamu' (što bi se danas, vjerojatno, smatralo vrlo podlim komplimentom!), a svojim je otvorenim stilom, bez političkog fraziranja, oduševio i mnoge mlade Nijemce, koji su u velikom broju već odavno razočarani u politički establišment. Da se u Njemačkoj predsjednik bira direktno na izborima, nema sumnje da bi Joachim Gauk to postao još tada.

Čovjek koji je svojim istupima – a riječi su, kako se u Njemačkoj uvijek ističe, najsnažnije oružje predsjednika – vratio vjeru u politiku rođen je 1940. godine u Rostocku te je svoju mladost i dobar dio života proveo u komunističkom DDR-u. Joachim Gauck je 1958. upisao teologiju te je kasnije postao i luteranski svećenik.

Odmah nakon početka studija vjenčao se sa svojom školskom prijateljicom, s kojom je uskoro dobio i dva sina, zbog čega je uspio diplomirati tek 1965. Dvije godine kasnije i službeno postaje pastor u gradiću Lussowu, a 1971. seli se poslom u rodni Rostock. Danas je Joachim Gauck otac četvero djece te živi u drugom braku s novinskom urednicom Danielom Schadt.

Naravno, u komunističkoj DDR nije se baš blagonaklono gledalo na vjernike, a kako se Joachim Gauck počinjao sve više i javno angažirati, od 1974. godine njegovo djelovanje počinju pratiti i istočnonjemačke tajne službe. Iz danas javno dostupnih dokumenata vidi se da su doušnici detaljno informirali Stasi o tome što Gauck govori, pa se može naći i podatak da je u svibnju 1974. vladajuće strukture DDR-a nazvao 'klikom' koja 'tlači narod'. Detaljno su se analizirale i Gauckove propovijedi, a zloglasni Stasi je karizmatičnog protestantskog svećenika uvijek imao na oku.

Može se zaključiti da su sigurnosni aparatčici DDR-a dobro prepoznali Joachima Gaucka kao svojeg velikog neprijatelja, s obzirom da se on u osamdesetima počeo sve više angažirati kao borac za ljudska prava, a protiv diktatorskog režima, čijem je padu doprinos dalo i djelovanje Joachima Gaucka. On se našao među vođama masovnih prosvjeda 1989. koji su kulminirali padom Berlinskog zida i konačnom propašću DDR-a te ujedinjenjem Njemačke, što je snažno zagovarao i Joachim Gauck.

Godine 1990. postao je zadužen za sudbinu ogromne arhive Stasija, koji je desetljećima pedantno sastavljao dosjee o desetinama tisuća istočnonjemačkih građana.

Gauck je uspio odlično organizirati taj zastrašujući arhiv, ponudivši ljudima uvid u vlastite dosjee, ali i spriječivši da se obračun s totalitarnom prošlošću DDR-a pretvori u lov na vještice. Na toj funkciji je Gauck ostao sljedećih deset godina, a od 2000. posvetio se ljudskopravaškom aktivizmu i publicističkom radu.

Pobijedio bi i na predsjedničkim izborima

I vjerojatno bi se time bavio i danas da se šefovi SPD-a i Zelenih nisu sjetili, prilično politički genijalno, predložiti ga za njemačkog predsjednika 2010, nakon bizarno iznenadne ostavke koleričnog Horsta Kohlera.

Iako je Gauck, politički gledano, građanski konzervativac te bi kao takav zapravo bio savršen kandidat vladajuće koalicije, lijeva je opozicija prepoznala njegov veliki potencijal i iz tadašnje situacije izašla s moralnom pobjedom koja se dvije godine kasnije pretvorila i u konkretan politički rezultat.

Angela Merkel je pak doživjela vjerojatno najveći politički debakl svojeg drugog kancelarskog mandata, jer je u nedjelju odlučnim manevriranjem SPD-a, Zelenih, ali i vlastitih liberalnih koalicijskih partnera iz FDP-a morala javnosti kao idealnog budućeg predsjednika predstaviti čovjeka kojeg je prije dvije godine smatrala manje dobrim od svog kandidata Wulffa. Dovoljno je vidjeti kisele izraze lica kancelarke Merkel u nedjelju navečer, jer u ovom slučaju slike doista govore više od tisuću riječi.

Joachim Gauck je pak izjavio novinarima da je 'još uvijek zbunjen' razvojem događaja, s obzirom da ga je Merkel nazvala dok se vozio taksijem s berlinskog aerodroma da bi ga obavijestila da je zajednički kandidat vlasti i opozicije za njemačkog predsjednika.

No teško da će Gauckova zbunjenost dugo trajati, jer riječ je o čovjeku koji je uvijek znao što radi, bio svećenik, aktivist ili direktor državne ustanove. Ako je vjerovati njemačkim komentatorima, Joachim Gauck ima potrebne predispozicije da se upiše u red velikih njemačkih predsjednika, poput Richarda von Weizsaeckera.

Der Spiegel ističe da će Gauck 'sigurno nervirati politički establišment' svojom neovisnošću, ali da neće ni podilaziti većinskom raspoloženju građana. Frankfurter Allgemeine Zeitung pak Gaucka smatra savršenim primjerom 'angažiranog građanina' koji odlično zna koristiti 'snagu riječi'.

Sve to je svjetlosnim miljama udaljeno od Christiana Wulffa, koji je najbolje znao koristiti novčanike svojih bogatih prijatelja.

Očekuje se da će u sljedećih mjesec dana biti održana i Savezna skupština na kojoj će Joachim Gauck formalno biti izabran za novog njemačkog predsjednika. S obzirom na blamaže svojih prethodnika, najvažniji Gauckov zadatak će biti vratiti vjeru građana u instituciju predsjednika. Ako netko u tome može uspjeti, onda je to Joachim Gauck.