U Vatikanu očito zanemaruju najveći prosvjed protiv jednog pape u povijesti -15.000 Britanaca koji su u subotu kod Hyde Parka podsjećali da Papino žaljenje zbog strašnih zločina pedofilije ne zadovoljava i ne smije zadovoljiti.

Prosvjedi će se i nastaviti sve dok Papa ne prizna da je znao za zlodjela i da ih je sâm zataškavao, sve dok posljednji pedofil ne bude pravedno kažnjen i sve dok žrtvama ne bude pružena sva potrebna duhovna, psihološka i materijalna pomoć.

Tijekom puta Papa se prvenstveno bavio borbom protiv sekularizma. Ali sekularizam se hrani ne toliko antiteizmom, ateizmom ili agnosticizmom, koliko ogromnim razočaranjem običnih ljudi, pa i samih vjernika, zbog činjenice da se vodstvo Crkve prvenstveno bavi gomilanjem bogatstva, pozicioniranjem u strukturama moći, ušutkavanjem nepoćudnih, perpetuiranjem straha u niže rangiranim redovima, vrlo često i suradnjom s grešnim strukturama. Te grešne strukture i Papa i neki drugi njegovi suradnici kao kardinal Josip Bozanić, da ne idemo dalje od svoga dvorišta, čas prave neprijateljima, čas ih pretvaraju u sponzore svojih potpuno nerealnih planova, ustvari uvijek istih frapantnih prizora u kojima se vjernici guše u smeću, gladni i bosi, dok se hijerarhija vozika u skupocjenim limuzinama i gosti kavijarom i najboljim pjenušcem).

Naravno, iz perspektive naslovnica dnevnih listova u kojima nema mjesta ozbiljnoj teologiji, ili vatikanologiji i bilo kakvoj kritici crkvenog morala i pastorala, treba se priznati da Vatikan ima razlog za zadovoljstvo: Papa je ipak došao u državničku posjetu (Ivan Pavao II tu čast nije doživio), što se najbolje vidjelo kada je Benedikt XVI govorio poredanim premijerima i političkoj kasti Velike Britanije u Westminster Hallu, praktički odrješujući i rehabilitirajući Svetog Thomasa Moorea koji je u toj istoj svečanoj dvorani, najstarijem djelu britanskog parlamenta, osuđen na smrt zbog vjernosti papi i nevjernosti kralju Henriku VIII

No, ima li Vatikan danas zaista razloga za zadovoljstvo? Iako nisu takva vremena slave i popularnosti pape, između Wojtyłine 1982. i Benediktove 2010. godine, ipak, samo se povećao broj fiktivnih kršćana, kako onih u milijardi duša koje pretendira predstavljati Papa, tako u onih 27 milijuna anglikanaca kojih predstavlja kraljica Elizabeta II. Ekumenski pokret također stagnira i, bez obzira na tople riječi i na komplimente koji su si razmijenili Bendikt XVI i anglikanski primas Rowan Williams, ostaje papistički manevar da se svi nezadovoljni anglikanci, zbog ređenja žena i svećenika homoseksualaca, vrate u krilo matere Crkve.

Tu, naime, teoloških razlika nema, a nema gotovo ni liturgijskih jer su anglikanci najbliži Rimu od svih protestanata. Uostalom, dok puk prakticira neku vrstu protestantizma, aristokracija ili anglokatolička grana anglikanizma, kojoj je pripadao bivši premijer Tony Blair, a koji je prešao na katolicizam, i dalje je na snazi, pa i sama kraljica prakticira papizam, samo što to ne radi pod okriljem Svete Stolice. Zbog toga je beatifikacija kardinala Newmana, konvertita koji je iz anglikanizma prešao u katolicizam, potpuno proračunata akcija da se pokaže tko je jači, tko je možda u pravu kad je riječ o ekleziološkim raspravama i tko uživa svjetsku moć.

Jedan detalj govori o tome da se moć Vatikana ipak poštuje jer, dok je Ivan Pavao II 1982. hodao rame uz rame sa svojim anglikanskim domaćinom, ovoga je puta bilo vidljivo, a u tome ima i više nego obične simbolike, da Benedikt XVI u Westminster Hall korača tri koraka ispred nadbiskupa Williamsa.

Potpuno je jasno da pape ne dolaze u neku zemlju bez da se sve u detalje predvidi i pripremi. U tome pomažu domaći biskupi i teolozi. Benedikt XVI već je u zrakoplovu prema Edinburghu dao do znanja da će tema puta biti 'kajanje zbog pedofilije'. No, kada se analizira što je rekao, čak četiri puta, nema onoga zbog čega ljudi i prosvjeduju: nema priznanja da se Katolička crkva bavila, i to desetljećima, dok prljavština iz kanalizacije nije počela curiti po samom Trgu Svetoga Petra, zamračivanjem, zataškavanjem i negacijom pedofilskih zločina.

Kad je Papa u ožujku napisao ono čuveno pismo kajanja Crkvi u Irskoj, ispalo je da u prvom redu optužuje tamošnji kler i biskupe. I svaki je puta u Velikoj Britaniji, a naročito tijekom mise u Westminsterskoj katedrali, rekao 'svi mi' kada se priznavala sramota i krivnja Katoličke crkve na maglovito globalnoj, što će reći, univerzalnoj razini.

Čak i u susretu s petero žrtava svećenika pedofila koji su, kao i oni na Malti, oči u oči rekli Papi što su im svećenici učinili, izmamili od Benedikta tek riječi 'bol', 'sramota', 'šok', 'sućut', 'zajednička molitva' itd.

Ali žrtvama to više ne treba. One žele da se svi predmeti predaju policiji i pravosudnim organima. One očekuju prestanak politike 'sredit ćemo mi to po kanonskome pravu'. Ponajviše, žrtve i taj sekularni svijet protiv koji juriša Papa, očekuju istinski 'mea culpa, mea culpa, mea maxima culpa'. Jer je Papa, a to svi znamo, zataškavao, da, zataškavao pedofilske skandale, i to godinama, i dok je bio nadbiskup Münchena i dok je sekundirao Ivanu Pavlu II kao prefekt Kongregacije za nauk vjere.

Na isti način na koji je Papa jednog britanskog učenika pitao: 'Kakva vrsta čovjeka želiš biti?', Benedikt XVI je mislio i u tom se uvjerenju vratio iz Birminghama u Castelgandolfo, gdje možda trlja ruke iz zadovoljstva zbog 'uspješne pastoralne i državničke posjete', da je upitao cijelo britansko društvo: 'Kakvu vrstu društva želite imati?'

Ne shvati li Papa, ne shvati li Crkva, ne shvati li javnost, da odgovori na ta pitanja glase: 'Želim biti pravedan čovjek', ili: 'Želimo društvo istine, a ne bezakonja', ovoga teologa koji se uči pastoralnosti (posjeta domu za starije i nemoćne Sveti Petar u Londonu je, priznajem, bio dobar znak za Papu koji se može pokazati i kao iskusni komunikator) uskoro će odnijeti sila prirode i ništa bitno od općeg kajanja neće ostati. Samo još jedino može ovoga Papu ekskulpirati: priznavanje vlastite krivice i sazivanje novoga Koncila u kojem će se Crkva bitno redefinirati.

Iz te bi se novopostavljene Crkve u svijetu tek možda moglo roditi suglasije univerzalnoga i vremenitoga. Jer ako se možemo složiti s Papom da sekularno društvo treba suradnju religije koja će biti u kontaktu s moralom, istinom i pravdom, onda takvu religiju treba i stvoriti. Ova koja živi u kulama od slonovače, koja u Hrvatskoj napucava milijune eura u građevini dok narod nema za kruh i koja u Vatikanu gleda na svijet kao da je riječ o predavaonici prof. dr. Jospeha Ratzingera, možda i treba ono malo digniteta koje još ima tako omraženo sekularizirano društvo.