Josipović je s Nikolićevim prethodnikom Borisom Tadićem uspio izgraditi prijateljski odnos, bez konkretnog učinka na odnose dviju zemalja, ali su se njih dvojica lijepo provodili, dok se s Nikolićem izbjegavao susresti zbog njegove prošlosti četničkog vojvode koju je potkrijepio izjavom da je Vukovar srpski grad odmah po preuzimanju predsjedničke funkcije. U međuvremenu se Nikolić snašao na dužnosti predsjednika, sada su mu izjave koliko-toliko prikladno diplomatski uopćene, pa je sazrelo vrijeme da se dva predsjednika službeno sretnu, nakon nekoliko neslužbenih susreta u Londonu, Brdu kod Krnja, a Nikolić je i bio u Hrvatskoj na proslavi ulaska u Europsku uniju.

Problemi između Srbije i Hrvatske su duboki i teški, a u jednom trenutku prošle godine se govorilo i o ledenom dobu u međusobnim odnosima, posebno nakon histerične reakcije cjelokupne srpske javnosti na oslobađajuću presudu generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču za zločine tijekom akcije Oluja.

Većina najtežih neriješenih problema između Hrvatske i Srbije je posljedica rata. Još uvijek nije poznata sudbina 1689 ljudi nestalih tijekom Domovinskog rata, a i bunt protiv ćirilice djelomično je plod frustracije jer su obitelji žrtava ogorčene što domaći Srbi ni 18 godina nakon rata i 15 poslije mirne reintegracije ne žele otkriti lokacije na kojima se pokopani njihovi najmiliji. Osim rješavanja pitanja nestalih, Hrvatska od Srbije traži povrat kulturnog blaga i procesuiranje odgovornih za ratne zločine. Sve te probleme pokušavalo se riješiti i s predsjednikom Tadićem pa se nije ništa dogodilo, tako da očekivanja od sastanka s Nikolićem nisu velika.

S druge strane, i srpsku stranu muče posljedica rata. Nikolić će na stol pred Josipovića staviti zahtjeve za ekshumacijom grobnica u kojima su srpske žrtve, povratkom izbjeglica, obnovom uništenih kuća, povratkom stanarskih prava, pravom na neisplaćene mirovine tijekom rata i pravom na deviznu štednju. Kruna loših odnosa između dvije zemlje su međusobne tužbe za genocid pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu, kao i neriješeno granično pitanje. Prema posljednjim informacijama, s tužbama će se istrajati do kraja, a pitanje rješavanja granice još uvijek nije ni otvoreno.

Osim ratne, hrvatsko-srpski odnosi imaju svoju europsku i ekonomsku dimenziju koje će tek nakon potpunog rješavanja ratnog nasljeđa moću u potpunosti prosperirati i tek tada će biti moguće doći do značajnog poboljšanja bilateralnih odnosa. Hrvatska snažno podupire Srbiju na putu prema članstvu u Europskoj uniji, mantra je koju često ponavlja hrvatska politička elita. Iako je strateški plan Hrvatske da cijeli zapadni Balkan uđe u Europsku uniju jer je izvan nje potencijalni izvor nestabilnosti koja nam nije potrebna, činjenica je da su se odnosi ulaskom Hrvatske u Europsku uniju promijenili jer Hrvatska može preko Bruxellesa pritiskati, što zorno govori primjer kako se pokušavaju izvojevati niže carine za hrvatske cigarete u Srbiji.

Ekonomska suradnja između dvije zemlje godinama raste, ali srpska strana i dalje prigovara da su njihovi ulagači u Hrvatskoj diskriminirani. Postoje inicijative i da se zajedno nastupa na trećim tržištima, poput izgradnje zajedničkog tenka. Iz neslužbenih izvora saznajemo da će se hrvatski predsjednik kod Tadića raspitivati i o srpskim vezama s bogatim investitorima iz Ujedinjenih Arapskih Emirata. Kao što je poznato, Hrvatska je pokušala posrnulu ekonomiju oživjeti stranim investicijama iz Katara te se pompozno najavljivalo veliko ulaganje u energetski sektor, ali i neka druga područja. Na kraju od tog posla nije bilo ništa. Do iste ideje otprilike u isto vrijeme su došli i u Srbiji, ali oni su uspjeli odraditi posao. Prodali su im avioprijevoznika JAT i tako mu osigurali budućnost, a investitori iz Emirata najavljuju još neka velika ulaganja u poljoprivredu, zatim tvornicu čipova, te 'jeftini kredit' od dvije-tri milijarde eura za redefiniranje postojećih državnih kredita. Sada će našeg predsjednika zanimati detaljnije kako su to Srbi uspjeli privući Arape i bi li se Hrvatska tu nekako mogla pridružiti.