Naime, na društvenim se mrežama nedugo nakon objave rezultata prvih izlaznih anketa, a naročito nakon objave rezultata izbora, gotovo u pravilu vrlo brzo počinju javljati glasovi koji javno deklariraju da im je dosta svega i da se sele u Irsku, Kanadu ili neku sličnu destinaciju. Oni još ekstremniji kunu se da će 'pustiti sve i otići čuvati ovce na Velebit', pri čemu je zanimljivo da takve izjave najčešće dolaze od onih koji u životu ovcu nisu vidjeli, a kamoli dotaknuli ili pomirisali. Naravno, postoji i druga strana tog novčića, a to su ljudi koji na sav glas slave izborne rezultate kao da su dobili jackpot na lutriji, iako se zapravo zbog rezultata izbora u njihovim životima neće promijeniti gotovo ništa.

Kako, dakle, dolazi do fenomena postizborne depresije ili euforije? Ukratko – problem je u tome što ljudi, zahvaljujući nizu vlastitih pristranosti kojih najčešće nisu ni sami svjesni, često miješaju svoje nade i političke sklonosti s realističnim procjenama izbornih rezultata.

Konkretno, prošle nedjelje niz razočaranih birača već je nakon objave prvih neslužbenih rezultata izbora počeo glasno proklamirati kako pakiraju kofere jer su se nadali (relativnoj) pobjedi SDP-a, što je sasvim legitimno iako nije bilo realistično za očekivati. Naime, iako su predizborne ankete davale blagu prednost SDP-u pred HDZ-om, dosadašnja praksa pokazuje da takve ankete u pravilu daju nerealnu prednost deklarativno lijevoj opciji (jer su birači desnice manje skloni odgovaranju na anketna pitanja). Uz to, predizborne ankete ne provode se u dijaspori, koja u pravilu glasa za HDZ, pa je i to faktor koji čini predizborne ankete nečim što treba imati na umu, ali se ne treba bespogovorno pouzdati u njih. Još jedan ključan faktor zbog kojeg su oni racionalni i analitički navudreni mogli predvidjeti pobjedu HDZ-a odnosi se na trend popularnosti stranaka uoči izbora. Dok je SDP stagnirao, HDZ je od izbora Plenkovića bio u porastu (baš kao što je uoči posljednjih predsjedničkih izbora rasla popularnost Kolinde Grabar Kitarović i posve se približila popularnosti Ive Josipovića), a ta se čaša prelila upravo na izborni dan.

Fenomen postizborne depresije odnosno euforije poznat je u psihologiji. Konkretno, istraživanja u psihologiji pokazuju da je većina ljudi prilično neuspješna u tzv. afektivnom prognoziranju, odnosno u točnosti predviđanja vlastitih emocija te predviđanju trajanja vlastitih pozitivnih ili negativnih emocija. Istraživanja objavljena u psihološkoj literaturi ukazuju na to da ljudi precjenjuju svoje emotivne reakcije i njihovo trajanje. Primjerice, ljude koji su zamoljeni da procijene svoju emotivnu reakciju u slučaju prekida veze s partnerom/icom u pravilu daju puno gore procjene svojih emocija od emocija koje zaista proživljavaju ljudi koji prođu kroz prekid veze. O neuspješnosti (samo)procjene emotivnih reakcija provedeno je niz istraživanja, pri čemu gotovo sva upućuju na isto.

Postoji niz razloga zbog čega smo kao ljudska vrsta neuspješni u afektivnom prognoziranju. Za početak, često smo nesvjesni ostalih faktora koji će ući u naše živote, a koji će poremetiti neugodu odnosno ugodu koju očekujemo. Ostavljeni ljubavnik će, primjerice, naći nove simpatije, prijatelje i hobije koje nije mogao predvidjeti u trenutku u kojem je ostavljen. S druge strane, nedavno promaknuti djelatnik teško može procijeniti kako će mu nove odgovornosti i zaduženja utjecati na slobodno vrijeme i kvalitetu života općenito. Uz to, naše emocije često proživljavaju snažne i brze oscilacije, ali ne zadržavaju se dugo na visokim razinama intenziteta.

Upravo su zbog toga postizborna depresija i euforija osjećaji koji ne traju dugo. Ono što je u toj priči dobro je to što nas, neovisno o tome čiju pobjedu priželjkivali na izborima, može tješiti činjenica da smo svi, pa i oni koje u političkom kontekstu ne možemo vidjeti ni nacrtane, podjednako podložni gore opisanim psihološkim procesima.

Ako ste pak i nekoliko dana nakon izbora i dalje u fazi postizborne depresije, postoji jednostavno rješenje: sljedeći put očekujte najgore i ne samo da nećete biti razočarani, nego ćete svima ostalima s punim pravom moći govoriti: 'Jesam li vam lijepo govorio?'