Čedomir Marić u Beogradu je s drugim izbjeglim Srbima, koji su tragali za svojim članovima obitelji osnovao Udruženje porodica nestalih i poginulih Suza.

'Odmah ću vam reći, o politici najmanje želim razgovarati. Jedan sam od onih koji su doživjeli tragediju u obitelji i želim govoriti s aspekta obitelji žrtava rata i čovjeka koji je doživio najgore. Srednju školu završio sam u Kninu, a fakultet u Rijeci. Najveći dio svog radnog vijeka proveo sam u Kninu, do 1995. godine. Prije i tijekom rata radio sam u srednjoškolskom centru u Kninu. Odgajao sam djecu i nisam ih učio da prepoznaju tko je koje nacionalnosti. Tako sam odgajao i svoju djecu. Djecu sam gledao kao djecu. Međutim, ispostavilo se da svi tako ne razmišljaju. Čim je počeo rat, više se nije moglo govoriti o sređenom načinu života. Najgore je kad obitelji izgube svoje bližnje, ali definitivno je najtragičnije kad otac doživi da sahranjuje sina. To se meni dogodilo. Ja sam jedan od stotine, tisuće onih koji su doživjeli iste ili slične sudbine. Godinama sam išao na susrete na kojima su se susretale obitelji žrtava iz svih ratom poharanih područja i svih nacionalnosti i vjeroispovijesti i mogu reći da nam je svima zajednička ta tragična sudbina gubitka članova obitelji. Teme naših razgovora uvijek su završavale na boli zbog nestanka ili gubitka najmilijih. Nestanak je jedan oblik bola, jer ljudi žive u neizvjesnosti, a međusobno smo razmjenjivali informacije uvijek s istom mišlju – da ona druga strana zna nešto više što bi nam moglo pomoći da izađemo iz te razarajuće neizvjesnosti. Nažalost, svi mi tragičari najmanje smo bili blizu tih zbivanja, jer da smo imali informacije, na vrijeme bismo izvukli svoju djecu i spasili ih. Zato uvijek kažem zla sudbina je ta koja me zadesila. Najveća je bol živjeti u neizvjesnosti, to najviše razara obitelj. Nerado govorim o svom osobnom primjeru, jer me ta osobna tragedija usmjerila da okupim obitelji da zajednički tražimo svoje nestale i da razmijenimo iskustva ne bi li nam bilo lakše', priča Marić u razgovoru s aktivistima Inicijative mladih za ljudska prava – Hrvatska. Riječ je o memorijalizacijskom projektu pod nazivom Youth Memories, u sklopu kojeg se snimaju svjedočanstava svjedoka i žrtava oružanih sukoba na prostoru nekadašnje SFRJ kako bi se dokumentirala i upoznala javnost s traumatičnim iskustvima žrtava te upotpunio diskurs o ratnim zbivanjima između 1991. i 2001. godine.

Marić kaže da je njegov sin ubijen kad je imao 21 godinu, u Kninu, za vrijeme Oluje.

'Namjerno naglašavam da je ubijen, jer nije zatečen 5. kolovoza na frontu s puškom u ruci. Pa i da je bio s puškom u ruci kad je zarobljen, imao je pravo na pravično suđenje. Kad to kažem mislim na pripadnike sa svih zaraćenih strana, jer smatram da je pogubljivanje zarobljenika zločin. Moj sin je bio muzičar, još kao dijete uključio se u gradski puhački orkestar, svirao saksofon', priča gospodin Marić.

Otkud saksofonist među vojnicima i to još u uniformi?

'Kad je počeo rat, vojska je angažirala taj gradski orkestar da bude pri vojsci. On je, dakle, iz gradskih prostorija preseljen u vojni dom u Kninu. Svi članovi orkestra, bez obzira na spol i uzrast, bili su obučeni u uniforme vojske u Kninu. On je 5. kolovoza bio zatečen u vojnoj zgradi. Sa suprugom i majkom smo u noći s 4. na 5. kolovoza izišli van da se čim više izmaknemo od dometa granata. Nikad nisam ni pomislio da ćemo završiti tamo gdje smo stigli u Beogradu. Bilo je idi, idi i eto danas smo tu gdje smo na kraju puta završili. Moj sin Željko ostao je, smatrajući da nema potrebe da bježi. Nije se čak ukrcao u autobus s vojskom koja se iste večeri (u noći na 5. kolovoza) povlačila. Rekao je da će ostati u stanu, a nas je požurivao da krenemo, da bježimo. Govorili smo mu da pusti stan i da ide. Ne znam zašto sam mislio da će i on krenuti s nama, mislili smo da će vjerojatno s vojskom krenuti u organiziranu evakuaciju. Ne znam zašto je ostao. Valjda se sudbina tako sa svima poigrala. Ubijen je na relaciji između stana i Doma vojske', prisjeća se svoje obiteljske traume.

Pitanja zašto nije krenuo u evakuaciju, prestao si je postavljati. Besmisleno se bilo time opterećivati, naročito što je imao prečeg i važnijeg posla. Trebalo je pronaći nestalog sina ili barem ono što je, nakon toliko godina, ostalo od njega.

'Dugo nam je trebalo da dođemo do konačne istine: osam godina je trajala neizvjesnost. Te 2003. godine identifikacijom u Zagrebu doznali smo njegovu sudbinu. Njegove posmrtne ostatke sahranili smo u obiteljsku grobnicu u Golubiću kod Knina, koju redovito posjećujemo', sažet je i oslobođen patetike gospodin Marić.

On, naime, uporno ponavlja kako je njegova priča samo jedna od mnogih. Ističe kako su neki od njemu sličnih (ne samo roditelja nego i braće i sestara, sinova i kćeri) imali 'sreću' da pronađu ostatke svojih najmilijih. Napominje da korištenje imenice sreća u takvom kontekstu i nije najsretniji odabir. Stoga sreću u takvom kontekstu stavljamo pod navodnike, jer je to zapravo način da se objasni olakšanje koje nastupi nakon godina traganja i razarajućeg osjećaja neizvjesnosti.

'Čovjek osjeti olakšanje jer nema više neizvjesnosti, no bol ostaje, nju nitko i ništa ne može odstraniti. Zato često kažemo da je 'sretna' obitelj koja doživi pronaći svoje najbliže, da ih može kako običaji nalažu sahraniti i dolazit im na grobove. Na to se odnosi ta naša uvjetna sreća, a to je ljudima koje ne muče naše brige, teško shvatljivo. Nije im jasno kako možemo biti sretni jer smo pronašli mrtve članove obitelji', objašnjava.

Naglašava kako za razliku od njega, mnoge obitelji nisu dočekale doći do posmrtnih ostataka svojih najbližih, jer su u međuvremenu i sami napustili ovaj svijet.

'I nakon što sam pronašao sina, ostao sam raditi u Udruženju i pomagati drugima u njihovim potragama. S njima dijelim priču kad idu na identifikacije u Zagreb. Formirali smo jedan tim za pripremni sastanak uoči odlaska na identifikaciju. Uveli smo praksu razgovora s osobama po grupama, ovisno o tome koliko ih je pozvano u Zagreb. S njima razgovara patolog, predstavnik Međunarodnog crvenog križa Srbije, predstavnik Komisije za nestale osobe Srbije te predstavnik Udruženja. Osnovni cilj je dati najelementarnije upute što ih čeka, jer kad dobiju poziv za odlazak na identifikaciju, kroz glavu im prođe sijaset pitanja, a mi ih uputimo na to što ih čeka sutra, što trebaju pitati… Tako im barem djelomično olakšamo muke', ističe Marić.

Razočaran je, a kako vrijeme prolazi, nezadovoljstvo prerasta u bijes, jer presporo ide pronalazak nestalih osoba.

'Nismo zadovoljni pristupom u rješavanju sudbine nestalih, jer i 20 godina nakon rata, u Hrvatskoj je još 215 grobnih mjesta s ostacima žrtava Oluje i oko 15-ak u Zapadnoj Slavoniji nakon Bljeska. Jako nas ljuti što se još uvijek ne zna tko se nalazi u tim grobištima, ljuti nas što se proces ekshumacije ne ubrza. Informacije se daju na cjevčicu. Mislim da je cjelokupni problem ispolitiziran, a to je jako nehumano prema obiteljima. Svako manipuliranje sudbinom nestalih – bez obzira na to čiji su – dodatno je otežavanje života njihovim preživjelim srodnicima, a svako premještanje ostataka za mene je ponovno ubojstvo', upozorava.
Podsjeća kako su to sve zaraćene strane radile: kad bi se saznalo za masovnu grobnicu, krenula bi iskapanja i promjene lokacije s ciljem prikrivanja zločina.

'Najbolji primjer takve prakse u Hrvatskoj jeste ubojstvo civila u Paulinu Dvoru (kod Osijeka), gdje je 18 tijela ubijenih 1991. premješteno 1997. godine, kada se odvoze u Rizvanušu pod Velebit. Nekome je, srećom, proradila savjest pa su obitelji doznale gdje su tijela njihovih najbližih, a oni su poslije pokopani u spomen grobnicu u Paulinu Dvoru', podsjeća Marić.

Apelira na sve države da jednako tretiraju, adekvatno istraže i kazne počinitelje ratnih zločina. 'Oslobađajuće presude djeluju obeshrabrujuće na žrtve, a ohrabrujuće na zločince jer ispada da kad se zločin ne kažnjava da se isplati. Također, smatram da pravosuđe treba biti lišeno utjecaja politike', ističe.

Naime, bez otkrivanja sudbine nestalih i procesuiranja odgovornih za ubojstva nedužnih, nema mirnog (su)života ni kvalitetnih odnosa među susjedima.