Mnogi komentatori studentskih prosvjeda često spominju bolonjski proces i neoliberalizam u istome dahu, kao da među njima postoji neka bitna povezanost. Osnovna ideja njihovih komentara jest tvrdnja da bolonjska reforma traži 'pragmatizam' studiranja koji odgovara tržištu, odnosno 'neoliberalnoj' državi. Premda im se sviđa paralela bolonjske i propale Šuvarove srednjoškolske reforme, oni nikada iz nje ne zaključuju da 'pragmatizam' školskih reformi nije nužno neoliberalan: Šuvarova je reforma, primjerice, bila zamišljena kao 'element jačanja i provedbe' samoupravnog socijalizma.

Krenemo li u još davniju prošlost, lako bismo dokazali da se i transformacija školstva neposredno nakon Drugog svjetskog rata, kada je vladao državni centralizam, također dogodila zbog pragmatizma 'u ime naroda'. Trebalo je obrazovati mase koje će svoje znanje upotrijebiti za dobrobit socijalističkog razvoja, pa su se naglo osnivali 'pragmatični' studiji koji još i danas bitno opterećuju ideju razvoja 'temeljnih znanosti' na sveučilištu: prometni, tekstilno-tehnološki, kemijsko-tehnološki, strojarski, građevinski, elektrotehnički i slični fakulteti. (Noviji pokušaji da se oblikuje 'binarni sustav' koji bi sa sveučilišta izbacio pragmatične, tehnološke studije, neslavno su propali. Kako mi po staroj socijalističkoj tradiciji ne ukidamo disfunkcionalne institucije, sada, u 'eri bolonje', u Hrvatskoj imamo iste studije i na sveučilištima i na veleučilištima).

Briselski i moskovski diktati

Na jednoj konferenciji o bolonjskoj reformi održanoj pred mjesec dana u Zagrebu kolega Žarko Puhovski svoje je izlaganje započeo sljedećim riječima: 'Nekada smo slušali diktate iz Moskve, potom iz Beograda, jedno vrijeme iz Zagreba, a sada ih primamo iz Bruxellesa.' Puhovski je potom usporedio prošli i sadašnji sustav studiranja i zaključio da sadašnji sustav nije gotovo ništa drukčiji od običnog nastavka srednje 'školice'. Njegova je usporedba moskovskih i briselskih diktata dospjelu u gluhe uši, ali su kolege iz inozemstva, primjerice iz Austrije, ukazivali da je kod njih 'bolonjsko-briselski diktat', za razliku od malo čvršćeg 'bečkoga diktata', na sveučilište uveo svojevrsno samoupravljanje.

Bez obzira uvodi li Bruxelles novi diktat ili samoupravljanje, je li on bolji ili lošiji od 'bečkoga' ili 'moskovskog', posve je jasno da nijedan od njih nije 'neoliberalan'. Postoji li neka osnovna ideja liberalizma i neoliberalizma, onda se ona sastoji od odvratnosti prema diktatima, od zagovaranja sustava koji će odricati pravo bilo kojem centru moći da diktira uvjete. Kritičari bolonje i neoliberalizma slažu se s tvrdnjom da u neoliberalizmu država slabi: kako je onda moguće da takva 'neoliberalna' slaba država uvodi diktate? Odgovor je: niti su europske države neoliberalne, niti je bolonja zamišljena kao 'diktat'. Kako bi izgledalo neoliberalno školstvo kada bi europske države doista bile 'neoliberalne'? Pogledajmo prvo kako izgleda ono 'liberalno'.

Mnogi liberali danas tvrde kako je intervencija države u područje slobodnih ljudskih interakcija opravdana upravo u području školstva. Oni u načelu prihvaćaju da su roditelji bolji odgojitelji od državnih organa i smatraju da ljudima treba omogućiti maksimalnu slobodu u oblikovanju interakcija. Ali roditelji možda ne znaju što je najbolje za njihovu djecu: zato trebaju postojati državne škole. I kao što država intervenira kada roditelji zlostavljaju djecu, tako država mora postaviti uvjete za potencijalni razvoj djece. Možda smo benevolentni što roditeljima dopuštamo da odgajaju svoju djecu, ali oni definitivno mogu ograničiti njihove potencijale, stoga je razumno, u ime buduće samostalnosti i autonomnosti djece, taj dio slobode (roditelja) prepustiti državi.

Zapravo, današnji liberali (ustvari socijaldemokrati) pred očima imaju Josefa Fritzla, koji je godinama zlostavljao svoju djecu, i koriste našu odvratnost prema takvim primjercima kako bi nas uvjerili da je to tipična, ili barem moguća situacija u odnosima roditelja i djece, te da iz toga slijedi kako je opravdano roditeljima oduzimati ingerencije nad odgojem ili barem obrazovanjem svoje djece. Zato trebaju postojati državne škole. Neki odmah idu i dalje: zato trebaju postojati isključivo državne škole.

Premda ideja o osiguranju buduće autonomije djece preko državnog obrazovanja na prvi pogled izgleda prihvatljivo, obje premise na kojima se ona temelji razmjerno su klimave. Niti je većina roditelja nalik na Fritzla, niti je Fritzl uzor po kojem bismo mogli ili trebali oblikovati svoje ideje o ulozi države u obrazovanju, baš kao što takvi monstrumi nisu razlog da svim roditeljima oduzimamo djecu.

Međutim, jednom kada prihvatimo argument da je državno školstvo (ili, po mogućnosti, isključivo državno školstvo) opravdano, moramo prihvatiti i diktate. Kada odustanemo od ideje da su roditelji u biti najbolji odgajatelji i da pojedinci (uključujući i njihovu djecu) najbolje znaju što je za njih najbolje, da znaju birati i podnijeti posljedice svojih odluka, postaje gotovo sporedno hoće li diktati o tome što je najbolje obrazovanje za našu djecu dolaziti iz Moskve, Zagreba, Bruxellesa ili, for that matter, od samozvanih ili ideoloških vođa studentskih plenuma.

Kada bi našim školskim prostorom vladao neoliberalizam, kao što tvrde domaći i strani neomarksisti, onda, kao prvo, nijedna vrsta obrazovanja ni za koga ne bi bila besplatna. Naprotiv, budući da je kod nas i u Europi velika većina škola – državna, o neoliberalizmu ne može biti ni govora. Drugo, država ne bi regulirala koje se škole mogu osnivati, a koje ne mogu, niti bi mogla (ni smjela!) postavljati materijalne, kadrovske i druge uvjete za njihovo osnivanje, licenciranje i funkcioniranje. Treće, ona pogotovo ne bi mogla (ni smjela!) određivati sadržaje programa, pa bi pitanja što treba biti sadržaj udžbenika, trebaju li udžbenici biti ovakvi ili onakvi, kratkotrajni ili dugotrajni, opsežni ili kratki, bila posve izlišna. Ona također ne bi određivala trajanje programa, niti uvjete pod kojim nadarena djeca smiju prelaziti razrede ili studijske godine. Napokon, država ne bi, kao što je danas slučaj, proizvoljno određivala cijene studiranja, glavarina i sl. Ukratko, naš školski prostor nije doživio niti 'n' od neoliberalizma

Možda bi se najveća korist 'neoliberalnog' školovanja (kada bi ga bilo) sastojala u očitoj besmislenosti danas dominantnih rasprava o tome tko što plaća i zašto. U uvjetima državnog školstva, naprotiv, pitanje tko što plaća i zašto vjerojatno je najvažnije pitanje. Neki tvrde da svi trebaju plaćati za obrazovanje svih, drugi pak da svi trebaju plaćati za neke, treći da neki trebaju plaćati za sve, četvrti da neki trebaju plaćati za neke. Potom se argumenti o pravednosti 'trebalo bi' počinju gotovo proizvoljno križati s argumentima tko de facto plaća (ili je do sada plaćao) za sve ili neke, koji bi to neki trebali biti, bi li to bilo pravedno itd. A kada bi se u nekom trenutku svi možda i složili o tome što sve treba biti, opet bi se zazivala država da odredi 'prioritete', prema ključu nacionalnog interesa, trenutnog broja nezaposlenih, nagađanjima o budućem stanju ekonomije i slično.

U uvjetima neoliberalnog školovanja (ponavljam: kada bi ga bilo), takve bi rasprave bile izlišne. Prvo, bilo bi jasno da su 'nacionalni interesi' ili 'prioriteti' – uvijek prioriteti za neke i da monopoliziraju 'opći interes'. Isto bi tako bilo jasno da su nagađanja o budućem stanju ekonomije – spekulacije. Nadalje, bilo bi jasno da ponuditeljima 'školskih usluga' stvarni korisnici tih usluga moraju platiti određenu cijenu koja se određuje odnosom ponude i potražnje konkurentskih 'školskih usluga'. Na tom tržištu pojavile bi se brojne kombinacije nastavnika, institucija, programa – i cijena. Nema sumnje da bi isprva takve ponude bile skromne, nejake, eksperimentalne, baš kao što je to slučaj s našim privatnim školama danas. 'Ponuditelji' bi isprva vjerojatno pokušavali maksimalizirati cijenu usluga (to je u prirodi ekonomskih odnosa), ali bi brojni drugi našli korist i od spuštanja cijena. U tom odnosu količine, cijene i kvalitete usluga pojavila bi se i ključna riječ – reputacija – koja je u našem sustavu, pogotovo u kombinaciji državog monopola i privatnog poduzetništva u školstvu, gotovo pervertirana.

Državne škole (fakulteti) u koje su stoljećima ulagana javna sredstva, imaju navodno bolju reputaciju od privatnih, u koje se privatno ulaže tek desetak godina - unatoč tome što su javne škole pune programa bez studenata, nastavnika koji su akademski status postigli prepisivanjem, falsificiranjem, srodstvom s prethodno zaposlenim nastavnicima, bliskošću s političkim opcijama, trgovanjem diplomama i ispitima, razmjenom seksualnih usluga ili nekim sličnim kriterijem. Nema nikakve apriorne garancije da se takvo nešto ne bi moglo pojaviti u 'neoliberalističkom' školskom prostoru, ali bi se barem znala i priznavala odgovornost pojedinaca i voditelja takvih institucija za nastalo stanje. Netko bi u tim uvjetima pravodobno reagirao – u vlastitom interesu! Spuštanjem cijena, otpuštanjem nekvalitetnih ili nemoralnih nastavnika, uvođenjem posebnih kriterija. Ako ni to ne bi bilo dovoljno, takve bi institucije propale, jer se u njih više nitko ne bi htio upisivati.

Naprotiv, u današnjem sustavu državno-privatnog školstva nema nikakve garancije, niti ikakve motivacije i inicijative da će se u doglednoj budućnosti postići neki kriterij kvalitete za određenu cijenu. Glavni razlog za to jest 'neravni teren', kako bi rekao Thomas Friedman, teren na kojem državna učilišta igraju nizbrdo, a privatna 'uzbrdo'.

U većini europskih zemalja vlada državno školstvo pa Europa boluje od gotovo identičnih boljki. I posljedice su iste kao i kod nas. Prvo, europska sveučilišta sve više zaostaju za svjetskima. Drugo, u korekciji te činjenice Europa se oslanja na svoje tradicionalne modele – državnog ili međudržavnog diktata. Bolonjski je proces stoga jedan prirodan izdanak tipično-europskog (među)državnog intervencionizma, koji ne samo što nije neoliberalan, već je upravo suprotan neoliberalizmu. On intervenira, intervenira, intervenira. I treće, možda i najvažnije, način interveniranja u taj proces, unatoč dobrim liberalnim namjerama o 'privatno-javnom' partnerstvu u školstvu i znanosti, prema Lisabonskoj agendi zamišljen je (u dobroj socijalističkoj maniri) pomoću povećanja javnih izdataka za upravo takvo, dokazano loše – javno obrazovanje. Stoga su i na toj razini kritičari neoliberalizma, koji 'bolonju' smatraju izdankom neoliberalizma, pobrkali lončiće. Pouka svih ovih usporedbi možda je ipak sljedeća: it's economy stupid. Bez obzira je li riječ o komunizmu ili kapitalizmu, o demokraciji ili samoupravljanju, postoje prihodi i rashodi. Ako su rashodi veći od prihoda – imate problem, kako u osobnom životu, tako i u državi…

Kamo dalje?

Budući da su hrvatskim građanima, još uvijek, unatoč krizi državnih financija, strane ideje osobne odgovornosti za proračun, za osobnu odgovornost prema vlastitom obrazovanju (pa čak, usuđujem se reći, i za vlastitu egzistenciju općenito – što se vidi i iz golemih očekivanja od države), ne treba biti prevelik optimist da će nestati 'diktati' iz Moskve, Bruxellesa ili Zagreba.

Ali za razliku od sve većeg broja neomarksista – koji rješenje vide u većoj regulaciji, u kontroli obrazovnih programa stvaranjem još većeg broja institucija za kontrolu, u stvaranju novih, primjerenijih programa, u povećanju proračuna za te nove, primjerenije državne programe, u revolucionarnom ukidanju navodno 'neoliberalnog sistema', ili pak (u blažoj varijanti) u ideji da će sve biti dobro kada na prava mjesta dođu pravi ljudi – neoliberalni je stav obrnut: vrijeme krize je dobro, jer nas sili da preispitujemo vlastitu odgovornost i odgovornost države. Ono nam još jednom dokazuje da je država po definiciji loš gospodar naših financija i da je jedini odgovor na tu činjenicu vraćanje financijskog suvereniteta i naravno – odgovornosti za svoju egzistenciju – onima koji je imaju po prirodi stvari, tj. nama samima. Da bi to bilo moguće, potrebno je 'izravnati teren', ukinuti povlastice i privilegije, monopole i subvencije. Na području visokog školstva, to znači:

1. Postupno (ne revolucionarno) smanjivanje javnih financija za školstvo, odnosno usporedno smanjivanje poreza za dotične djelatnosti.
2.Ukidanje institucija koje određuju 'podobnost' osnivanja novih škola, odnosno liberalizacija licenciranja novih škola, te ukidanje propisanih kriterija 'završene stručne spreme'.

Kada bi naše škole bile najbolje na svijetu, možda bismo takve mjere mogli i smjeli preispitivati. Budući da to nije slučaj ni s našim, ni s većinom europskih škola, uvođenje tih dviju mjera bio bi velik dobitak i ocrtao bi se pravi smjer razvoja Hrvatske i Europe u budućnosti.