Jedno od njih predstavljeno je prošli tjedan na konferenciji American Association for the Advancement of Science u Chicagu.

S jedne strane ove studije pokazuju da homoseksualnost nije samo spolno ponašanje koje se svjesno odabire, što bi podrazumijevalo da bi se moglo liječiti psihijatrijskim tretmanima ili religijom. Manji broj homoseksualaca ne slaže se s ovim nalazima, već smatra da je spolna orijentacija društveni konstrukt te da su oni napravili svjestan odabir na koji imaju pravo.

No s druge rezultati otvaraju logično pitanje: Kako homoseksualnost i Darwinova evolucija idu zajedno, odnosno kako je svojstvo koje na prvi pogled ne daje reproduktivnu prednost preživjelo prirodnu selekciju? Drugim riječima, činjenica je da gayevi i lezbijke imaju manje djece od heteroseksualaca pa bi bilo za očekivati da geni odgovorni za takvu sklonost s vremenom nestanu. No to se ipak ne događa. Zašto?

Ovo područje još nije dovoljno istraženo, međutim znanstvenici imaju više teorija koje sve mogu biti relevantne.

Geni za homoseksualnost važni su i za druge stvari

Prema jednom od tumačenja, aleli, odnosno skupine gena koji ponekad kodiraju spolnu orijentaciju, djeluju i na određene druge osobine koje su jako korisne za reprodukciju. To znači da će ih prenositi i osobe koje nisu heteroseksualci.

Postoje najmanje dva objašnjenja za ovu pojavu. Primjerice moguće je da spomenuti aleli prenose psihološka svojstva koja heteroseksualne osobe čine privlačnijima suprotnom spolu. Poznato je da žene imaju sklonost nekim ženstvenim osobinama kod muškaraca koje su povezane s kvalitetnim roditeljstvom i većom empatijom. Na taj način određene manje doze ovih gena osiguravaju veći reproduktivni uspjeh. S vremena na vrijeme neki članovi obitelji naslijedit će veću dozu alela koji će onda utjecati na njihovu spolnu orijentaciju.

Drugo moguće tumačenje je da 'gay geni' imaju korisnu funkciju u genomu suprotnog spola. Primjerice alel koji kod nositeljica jača privučenost muškarcima povećat će reproduktivnu prednost žena. Ako se isti alel pojavi u genetskom kodu muškarca, potaknut će homoseksualnost. No dok god se javlja relativno rijetko, i dalje će biti evolucijski koristan.

Za ovu drugu teoriju postoje određene znanstvene potvrde. Jedno istraživanje stručnjaka sa Sveučilišta u Padovi pokazalo je da rođakinje s majčine strane gay muškaraca imaju više djece od rođakinja heteroseksualaca. Zbog toga se može zaključiti da na kromosomu X postoji nepoznat mehanizam koji ženama omogućuje da imaju više djece i koji istovremeno može uzrokovati homoseksualnost.

Teorija o gayevima kao podršci

Neki znanstvenici smatraju da je za razumijevanje evolucijske uloge gayeva potrebno sagledati to kako se oni uklapaju u širi kulturni i povijesni kontekst.

Istraživanje Paula Vaseyja na otoku Samoa u određenoj je mjeri potvrdilo da gayevi mogu kompenzirati svoj nedostatak djece tako što će povećati reproduktivne sposobnosti svoje braće ili sestara sudjelovanjem u odgoju i obrazovanju ili kroz financijsku podršku. Budući da će dio tog gay koda biti prisutan u genomu nećaka i nećakinja, podrška homoseksualnih ujaka će se reproduktivno isplatiti, a geni će se prenijeti.

Kritičari ove teorije ističu da ujaci s nećacima i nećakinjama dijele samo 25 posto genetskog koda pa bi za svako dijete koje nisu sami imali morali imati dvoje nećaka ili dvije nećakinje.

Osim toga, studije provedene u Japanu i zapadnim zemljama nisu pokazale da su gayevi posebno brižni ili velikodušni prema svojim nećacima i nećakinjama.

No Vasey smatra da je uzrok tome to što gayevi nisu dobro prihvaćeni u zapadnom društvu dok ih je samoanska kultura prepoznala i prihvatila kao treći spol, tzv. fa'afafine. Sličan fenomen, uvjeren je, postoji i u drugim kulturama koje prepoznaju treći spol, primjerice u Indiji. Po Vaseyju, gayevi koji se identificiraju kao muškarci i imaju muške osobine, a to je većina gayeva na Zapadu, proizašli su iz skupine koja je izvorno bila transspolna.

Gayevi ipak imaju djecu

Ideja da gayevi nemaju djecu zapravo nije točna. U SAD-u oko 37 posto pripadnika LGBT zajednice ima djecu od kojih su oko 60 posto biološka. U prosjeku gay parovi imaju po dvoje djece. Ovo možda nije dovoljno da bi se objasnio opstanak homoseksualnih gena, međutim treba imati na umu da veći dio povijesti gayevi nisu mogli otvoreno očitovati svoju spolnu orijentaciju pa su sklapali brakove. Pod pritiskom društva oni su vjerojatno imali puno veće reprodukcijske razine nego danas. U cijeloj priči također je važno prepoznati na koje se sve načine može definirati termin gay. Primjerice na Samoi će heteroseksualni muškarci imati seks s fa'afafineima, a istovremeno će imati obitelji u kojima će začeti djecu. Dakle istospolnost, kada se gleda iz više perspektiva, postaje puno difuznija.

Neka istraživanja provedena 1940-ih u SAD-u pokazala su da je udio ekskluzivnih homoseksualaca u populaciji oko četiri posto. No istovremeno je oko 10 posto ljudi prošlo kroz trogodišnje razdoblje gay aktivnosti, a čak 37 posto ljudi imalo je istospolni seks barem jednom u životu.

Jedno prošlogodišnje britansko istraživanje pokazalo je slične rezultate, ali s nešto nižim stopama. Oko 16 posto žena i sedam posto muškaraca potvrdilo je da je iskusilo istospolni seks.

Nije sve u DNK-u

Više znanstvenika smatra da na spolnu orijentaciju ne utječu samo geni, već i drugi biološki faktori te okoliš, kako onaj u maternici, tako i društveni.

Jedan od zanimljivih primjera jest činjenica da kod muške djece raste vjerojatnost da će biti gay ako imaju više starije braće – sa svakim starijim bratom za oko 30 posto. Neki znanstvenici pretpostavljaju da bi žensko tijelo tijekom svake trudnoće s muškim djetetom moglo razvijati sve snažniju imunološku reakciju na proteine koji imaju ulogu u razvoju muškog mozga. Budući da će sva starija braća biti heteroseksualna, prirodna selekcija neće izbaciti njihove gene.

Neki znanstvenici smatraju da bi na spolnost mogle utjecati i neuobičajene razine hormona. Primjerice ženski embriji koji su izloženi višim razinama testosterona prije rođenja kasnije u životu pokazuju jače lezbijske sklonosti. To se, među ostalim, očituje u dužini kažiprsta koja u priličnoj mjeri ovisi o prenatalnim razinama testosterona. Istraživanja su pokazala da su kod istospolnih muškaraca i žena razlike između kažiprsta i prstenjaka manje nego kod heteroseksualnih.

Stručnjaci također ističu da u obzir treba uzeti i epigenetiku, odnosno činjenicu da se kod nekih osoba određeni aktiviraju, a kod drugih ne. Primjerice jedno istraživanje pokazalo je da je vjerojatnost da će identični blizanac gaya biti također gay oko 20 posto. To je značajno viša razina vjerojatnosti od one u cijeloj populaciji, međutim ipak je manja nego što bi se očekivalo. Stručnjaci smatraju da na to utječu tzv. epi-oznake koje odlučuju koji će se dijelovi DNK uključiti, a koji ne. Epi-oznake se prenose na djecu, ali ne često. William Rice s Kalifornijskog sveučilišta u Santa Barbari smatra da će ženski embriji imati epi-oznake koje će ih učiniti manje osjetljivima na testosteron. Te epi-oznake se uglavnom ne nasljeđuju, međutim kada se to ipak dogodi, kod dječaka mogu uzrokovati sklonost istospolnosti.

Znanstvenici ističu da priču o genima za spolnu orijentaciju ne bi trebalo previše pojednostavnjivati, kako se to nerijetko radi u medijima. Qazi Rahman iz Kings Collegea u Londonu smatra da bi mogli postojati deseci ili čak stotine alela te drugih čimbenika koji utječu na spolne preferencije i ponašanje. Za njihovo otkrivanje trebat će proći desetljeća.