Dok se mi trudimo i ostati budni i ne sliniti ujutro po stolu na poslu jer smo gledali novu epizodu serije 'Televizijska posla' u sitne noćne sate, tiho prosvjedujemo protiv turskog uvoza u primetimeu na našim malim ekranima. Neće nas psovanje i ljutnja na Twitteru spasiti, ma koliko sočnih psovki sa životinjama, majkama, očevima i genitalijama uputili prema našim televizijama. Letimičnim pogledom na američki jesenski TV raspored uviđamo da ni njima nije lako. Naravno, oni se ne brinu hoće li Šeherezada, Onur, Ezel, Gumus i družba doći u Los Angeles snimiti reklamu za lokalni dućan mješovite robe i keramičkih pločica, već tko će ih spasiti od trenutno najzastupljenije televizijske forme - procedurala.

Bolest televizije?

Kao netko tko je tokom godina pogledao više serija nego je zdravo, normalno i preporučljivo, polazim od stajališta da je moderni procedural u rangu s crnom kugom, koja umjesto zemalja Trećeg svijeta napada i zagađuje naše TV valove. Što ne znači da takva forma nema i svoje prednosti, izuzetke, ali i šačicu zbilja hvalevrijednih primjera. Isto se doduše ne bi moglo reći za kugu, pa usporedba pada u vodu. Ali razumijemo se... nadam se.

Proceduralna forma nije usko vezana uz televiziju, javlja se u svim oblicima fikcije, od knjiga do filmova. Na televiziji postoji otkad se katodne cijevi koriste u izradi prijamnika. Televizijski procedural označava žanrovsku formu koja točno određenim pravilima gradi svoje epizode. Najčešće je zastupljena u policijskom podžanru, gdje svaki tjedan imamo novi slučaj koji pratimo od njegovog začetka, preko postepenog proučavanja, do konačnog rješenja. Procedurali zato po tom pitanju ne pate od teških i kompliciranih priča, visoke serijalizacije i razrađenih likova. U proceduralu je sve podređeno slučaju koji je predstavljen, pa zato dobro kotiraju u reprizama jer se gledatelji mogu uključiti u bilo kojem trenutku serije, sezone, pa čak i epizode.

Budući da Akademija televizijskih znanosti i umjetnosti u 21. stoljeću još uvijek serije dijeli samo na drame i komedije, ovisno gotovo isključivo o njihovom trajanju, forma se kao takva pojavljuje gotovo isključivo u širokom spektru drama. Po zastarjelim pravilima Akademije, polusatne serije mogu biti samo humoristične, a jednosatne su skoro uvijek drame. Zato u posljednjih nekoliko godina primjećujemo česte probleme HBO-ovih i Showtimeovih polusatnih serija kao što su 'Bored to Death', 'United States of Tara', 'Nurse Jackie', 'Weeds' i slične, koje se uredno trpa u humoristični koš, pa se kao takve krivo nominiraju na svim mogućim dodjelama nagrada.

Stephen Cannel i Dick Wolf

Iako je gotovo nemoguće točno odrediti od čega je sve započelo, pionirom TV procedurala smatra se 'Dragnet', NBC-jeva kriminalistička serija koja je išla osam sezona između 1951. i 1959. Tokom sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća došlo je do procvata takozvanih TV misterija. Jeftini TV filmovi, miniserije i nedavno preminuli Stephen J. Cannel su vladali medijem. 'Rockford Files', 'Columbo', 'PI Magnum', 'Murder', 'She Wrote' i brojni drugi gazili su sve pred sobom.

Zlatno doba američkog proceduralnog misterija, populariziranog i izrabljenog do iznemoglosti u sedamdesetima, naziralo je svoj kraj dolaskom sve zastupljenijih sitcomova s kraja 80-ih, da bi u tren oka procedural gotovo potpuno nestao s malih ekrana. Britanci i dalje jedini donekle pokušavaju s formatom tog misterija u miniserijskoj formi, ono što naš HRT već godinama stavlja u odličan kasnonoćni termin petkom i subotom, jer zna demografiju gledatelja takvih stvari.

Ulaskom u devedesete, Dick Wolf polako preuzima kontrolu nad proceduralom i televizijom kao takvom. Njegov 'Zakon i red' ukinut je ove godine nakon punih 20 sezona na ekranima. Svoju premijeru doživio je 1990, da bi se njegovo carstvo proširilo kroz pet spin-offova, na dva kontinenta i u tri svjetske metropole. Sljedeći put ćemo se malo osvrnuti na trenutno stanje procedurala na televiziji, šarolik izbor trenutne ponude, ali i na neke svjetlije primjere forme.