Kreću se u skupinama od po deset, izlaze van u frekvenciji 24/7, kronično boluju od viška slobodnog vremena pa će bez problema i ponedjeljkom u dva ujutro lunjati gradom u potrazi za funkcionalnim šankom. Program studentske razmjene Erasmus u Zagrebu se popularno zove Orgasmus...
Hrvatsku urbanu središnjicu iznimno je teško živjeti sto na sat. Nije to Barcelona ili Berlin. Ovdje ekipa nema para, nema vremena, a najmanje od svega volje za boemsko razbacivanje po ispostavama noćnog života koji ionako baca na omanji austrijski gradić oko ponoći. Vibe nam je blago ukočen i bezidejan, ali nismo još dotakli dno. Barem ne dok nam Zagrebom teturaju strani studenti u potrazi za niskobudžetnom zabavom i totalno oslobođeni standardnog akademskog bremena. Sveeuropski program za razmjenu studentskih tijela, cuge i partijanja unazad par godina uključuje i Zagreb, a tko nije već nabasao na razdragane grupice akademskih stranaca s vječnim upitom gdje još nešto radi, praktički se ispisao iz života grada.
Da se ne muljamo, Erasmus je 21-stoljetna, bolonjska varijanta nekadašnjeg pojma studentskog života. U doba kada se moglo studirati petnaest godina na teret javnog budžeta, ne ići na faks značilo je propustiti sve čari adolescencije. Bolonjska reforma cijeli je taj visokoškolski curriculum robotizirala, disciplinirala i idiotizirala s 'fah' prefiksom, ali je kao kompenzaciju isfurala vlastitu ideju mladenačkog rasterećenja. Svi mogu na šest mjeseci otputovati na sveučilište u drugu državu gdje im profesori gledaju kroz prste, gdje barataju s par kolegija za koje u pola godine uče tri, četiri dana u zbroju, a ostatak vremena gledaju u dno čaše, ako već ne tule za domovinom.
Strani studenti Erasmus popularno zovu Orgasmus, ali, avaj, malo je tu interakcije s lokalnim kolegama. Problem orgasmusovaca je što prođu šestomjesečnu turneju Zagrebom u paralelnom svemiru, u balonu koji je nekompatibilan sa životnim stilom i obvezama većine hrvatskih studenata. Dok su ovi potonji vječno zgrčeni nad nadolazećim kolokvijem uz brojanje bakšiša za eventualnu kavu, strana ergela za tulumarenje priprema se za novi izlazak ili intoksikaciju po sobama. Zapravo, kad razmisliš, praktički jedini konzumiraju Zagreb pod punim gasom. Organiziraju im se posjeti muzejima, izložbama, te Sljeme, te Plitvice, te popust ili besplatan upad na tečaj hrvatskog jezika, za koji, usput, apsolutno nitko nije zainteresiran.
Šteta, nekako. Da se tu međunarodnu mladež ne pokuša zericu više promućkati s hrvatskim kolegama. Ne mogu upasti na redovna predavanja jerbo su sva na hrvatskom jeziku, imaju odvojene akademske i izvanakademske aktivnosti, i s tristotinjak eura mjesečne stipendije za samouništavanje u relativno jeftinom Zagrebu nabacuju ritam koji domaći ne mogu i ne znaju pratiti. Fora je kako ih nitko na faksevima na koje su došli odraditi zamjenski semestar ne uzima previše ozbiljno, tako da onima kojima se priznaju kolegiji i ocjene koje odrade u Zagrebu doslovce pada sjekira u med.
Kul je to s upoznavanjem novih sredina i akademskim time-outom, ali Erasmus-priča i u tome šteka. Nekolicina njih koji su se uspjeli izbaciti iz međunarodne partijanerske orbite, uglavnom preko stjecanja hrvatske cure ili dečka i inauguraciju u njihov krug prijatelja, opisuju isto kao nevjerojatan životni uspjeh. Redoviti scenarij svodi se na polugodišnje visenje s drugim stranim studentima, i u cijeloj toj veselici Zagreb i ini hrvatski gradovi gdje se odigrava program razmjene služe tek kao simpatična kulisa. Bilo bi fora da se svakom od tih par stotina stranaca koji se u valovima slijevaju na naše urbane obale dodijeli po jedan domaći vodič, hrvatski student s istog faksa, koji ih je obavezan ufurati u svoj mikrosvijet, dovest doma na ručak, upoznati sa svojom bakom, izvesti van sa svojom ekipom i naučiti ih recitirati nešto TinaUjevića
S druge strane, žalibožno je kako ne postoje nikakvi slični programi za starije ljude, kada dođu u godine gdje mogu nešto smislenije procesirati strani okoliš, upustiti se u interakciju i integraciju koja je konstruktivnija i obostrano zanimljivija. Navrši trideset godina i za većinu sponzoriranih programa si otpisan, a bogme ti više ne daju niti volontirati osim ako si sam ne platiš. Diskriminacija koja se temelji na biološkom kultu mladosti i u najbolju ruku promovira totalno konzumentski pristup drukčijosti. S dvadeset godina malo je tko samoinicijativno namjeren na više. Hrvatska tako postaje sinonim za jeftinu cugu, predivne slapove i ljude koji će te sa smiješkom orijentirati ako se izgubiš na cesti. I, jasno, burek koji smo popalili od istočnih susjeda.
Ergo, dragi hrvatski studenti, Zagrebom trenutačno pogubljeno tumara oko petstotinjak erasmusovaca na razmjeni. Bocnite taj pivski balončić. Uhvatite ih za rukav, upoznajte sa sadržajem svoje glave i parametrima svoje svakodnevice. Nije valjda toliki horor...