Širokoj raspravi o zaštiti privatnosti koja se razvila slijedom otkrića Edwarda Snowdena o masovnim razmjerima nadzora Američke sigurnosne agencije priključio se i bivši direktor Britanske obavještajne agencije David Omand. Tekstom u britanskom Guardianu pozvao je na etičnije provođenje obavještajnih metoda.

Na čitav niz nejasnoća i dvojbi koje su se pojavile u javnosti oko toga treba li sigurnosnim agencijama biti legalno dopušteno pratiti sve naše privatne korespondencije na internetu te trebaju li internetske kompanije predavati tim istim agencijama sve podatke o svojim korisnicima iskusni obavještajac tvrdi da vlasti zaista nisu učinile dovoljno da široj publici objasne metode nadzora. Naime, radi se o nužnom postizanju kakve-takve ravnoteže između prava na privatnost i sigurnosti.
No također tvrdi da se nadzor privatnih mailova odvija ne samo uz suglasnost za zakonom, već samo u onim (navodno, rijetkim) slučajevima kada je to nužno te smatra da su nazivi poput 'države nadzora' koji su se pojavili u javnosti nakon Snowdenovih otkrića pretjerani.

S brzim razvojem digitalnih tehnologija, vlasti bi ipak trebale veću pažnju prebaciti na održavanje ravnoteže između prava građana i sigurnosnih mjera te stoga predlaže šest etičkih načela koja bi, ako bi se poštovala, i dalje osiguravala ono što on naziva 'otvorenim i slobodnim društvom'.

Za početak, mora postojati dovoljno održiv motiv za nadzor privatnih komunikacija. Naime, svaka tendencija tajnih službi da ulaze u domenu privatnosti (a za što nema opravdanja u okviru potencijalne štete nacionalnim interesima) mora biti podvrgnuta provjeri. Zatim je potreban čestit motiv, bez skrivenih namjera, što se mora osigurati u funkcioniranju čitavog obavještajnog sustava, od sakupljanja podataka, preko analize, do prezentacije.

Metode koje se koriste moraju biti razmjerne cilju operacije. Njihov mogući učinak mora odgovarati šteti koju se nastoji spriječiti, primjerice korištenjem minimalne intruzije u privatni život drugih.

Mora postojati zakonski i pravedni nadzor, jedna pravedna razina autorizacije nad osjetljivim operacijama i odgovornost kroz jasan zapovjedni, niz čime bi se omogućio učinkovit nadzor.

Mora također postojati razuman izgled za uspjeh operacije. Sve obavještajne operacije zahtijevaju pažljivo upravljanje rizikom, a prije no što se izda pristanak moraju se u obzir uzeti izgledi za neočekivane posljedice i učinke ako se operacije razotkrije ili krene po zlu.
Na kraju, pribjegavanje tajnim službama mora biti posljednje utočište i provoditi se tek onda kad ne postoji nijedan drugi način da se dođe do potrebnih podataka.