Jučerašnja atmosfera na Starom Ryneku teško se može opisati riječima. Donekle ju mogu dočarati slike ili poneki video, ali ono što su priredili hrvatski fanovi spada u navijačku antologiju. Šteta što nije bilo više naših prekomorskih susjeda Talijana, ili još bolje – Talijanki. Prisustvovali bi scenama za pamćenje. Naši tamburaši i harmonikaši kompilacijom navijačkih, zabavnih i etno hitova dizali su atmosferu po terasama kafića, na znojna čela lijepili su se zloti, euri i kune. I harmonika u navijačkim bojama privlačila je poglede i znatiželjne uši svih prisutnih, ali i novce poput kakvog magneta.

Trgom su uz zaglušujuću buku prodefilirali slavonski bajkeri, miris oktana dizao je adrenalin, a turiranje je popraćeno fanatičnim odobravanjem mnoštva. Za žedna grla tu su poput navijača koji dolaze iz svih krajeva bila prisutna i vina i rakije s različitih zemljopisnih dužina. Degustiralo se sve i svašta, a o ukusima se ionako ne raspravlja. Da ne bi zaboravili da je ipak riječ o sportskom događaju, uz hrvatske je navijače uvijek prisutna i lopta. Nije bitno čija je, kada krene u mnoštvo pitanje je samo tko će ju jače ispucati. Da smo sportska nacija, potvrđuju i vaterpolske kapice, pa i izdanja u kupaćim gaćicama, kao i rukometne lopte koje nerijetko čine čuda kada završne na prepunim stolovima obližnjih kafića.

Mi smo, poučeni iskustvom s protekle tekme, bicikle na vrijeme utopili na sigurno i na stadion se uputili javnim prijevozom u koji u sate prije utakmice gotovo da ne može stati ni igla. U skučenom prostoru pjesma je gromoglasna, a poskakivanje tramvaja neizbježno. U takvom deliriju stiže se pred stadion Miejski. Ovoga puta odlučili smo biti dio cirkusa pod svaku cijenu, na stadion ćemo ući ako treba 'i na glavu'. Preprodavači su opet aktivni, a cijene su relativne. Za neke je to 'daj šta daš', neki su uporni do samog početka utakmice, a neki će karte viška radije poderati nego dati 'ispod cijene'.

Mi smo jednu kupili iznenađujuće povoljno za samo 100 zlota, što je nekih 200 kuna. Kada je jedan naš navijač vidio da utakmica uskoro počinje, da nama gori pod petama, a i u novčaniku, drugu kartu dobili smo gratis! Tog trenutka od tisuća navijača koji su lagano ulazili u krug stadiona, od kojih je velika većina vrijedni papirić osigurala davno prije, mi smo vjerojatno bili najsretniji! Iz naše perspektive sigurno je bilo tako… Hvala neznanom junaku.

Tek kada smo ušli na stadion shvatili smo dimenzije ovog showa koji se naziva Euro. Stotine zastava, huk koji u ovoj akustičnoj školjci ne prestaje, ceremonija otvaranja utakmice i napokon – prvi sučev zvižduk. Prvo poluvrijeme strepili smo iza Pletikose, a u drugom smo dijelu navijali da Buffon kapitulira. Kada je Mandžukić zabio svoj treći na ovom prvenstvu stadion je eksplodirao…

Naravno da smo svi priželjkivali pobjedu, ali nakon ovakve utakmice reći ćemo da smo zadovoljni remijem. Još smo zadovoljniji nakon što smo u povratku s utakmice u autobusu od jednog našeg navijača dobili kartu za Španjolsku. Gospodin zvani Majstor 1 vraća se navijačkim vlakom u Zagreb, a mi biciklima nastavljamo za Gdanjsk. Sad imamo motiv više, ali i izazov više.

Prvo ćemo oprati noge u Baltiku, a onda se baciti u potragu za drugom ulaznicom. Naravno, ako nas putem bude pratila kiša, potrebe za kupanjem neće ni biti…

Noć poslije utakmice svatko je proveo na svoj način. I te su večeri Hrvati začinili lude poznanjske noći…