Martina je odrasla u Drveniku kod Makarske, a nakon završenog Pravnog fakulteta zaposlila se na HRT-u. Sa svojim kratkim pričama ušla je u finale natječaja za nagradu Prozak 2020. i 2021. te na Hrvatskom festivalu putnika u Šibeniku 2019., dok je na natječaju za kratku priču samoborske Gradske knjižnice 2021. osvojila drugo mjesto.

Tijekom studija odlazi na svoje prvo putovanje u Afriku, s kojeg objavljuje tekstove na blogu i stranici Nisan doma na Facebooku. Upravo su zapisi s tog putovanja okosnica njezine prve knjige 'Ne postoji sutra u Atru – Priče iz Afrike', ovih dana proglašene putopisom godine, stoga joj je prema jednoglasnoj odluci žirija Hrvatskog festivala putnika dodijeljena Nagrada Dijana Klarić. Riječ je o 15 kratkih priča o susretima s lokalnim stanovništvom, katkad zbunjujućim, duhovitim, neizvjesnim, ali prije svega osobnim i emotivnim. Sve su priče popraćene slikovitim fotografijama Martininog suputnika Tonija Vranješa, fotografa koji je ovu 28-godišnjakinju 'zarazio' putovanjima, ali onima koji nemaju nikakve veze s turističkim agencijama i aranžmanima.

Odmah na početku razgovora zanimalo nas je zašto baš sjeverozapad Afrike. Martina nam otkriva da je na odabir utjecao Toni kao već prekaljeni putnik koji je, između ostalih, prošao Patagoniju, Kambodžu, Mjanmar, Indiju, Nepal, a zajedno su putovali Središnjom Amerikom i Egiptom. 'Kao i dobar dio studenata, obilazila sam Europu. Jednostavno mi je trebala promjena u rutini studiranja prava', otkriva nam sugovornica, dodajući kako njezina obitelj nije bila sklona odabiru udaljenih destinacija koje uz egzotiku kriju mnogobrojne opasnosti.

Susret s Fatimom iz Chinguettija

Putovanje sjeverozapadom Afrike trajalo je dva mjeseca, a putovalo se autobusima i vlakovima koje isključivo koriste lokalci. Ruta putovanja se pak mijenjala ovisno o ljudima koje su Martina i Toni susretali tijekom svojih putešestvija. 'Strahu nije bilo mjesta jer nisam uopće razmišljala o situacijama u koje bismo se mogli dovesti. Možda zvuči nepromišljeno, ali ja bih rekla da sam se samo predala znatiželji i želji za novim iskustvom', priznaje nam sugovornica. Srećom, neugodnosti nije bilo, osim ponekih jezičnih nesporazuma i dobacivanja pojedinih nasrtljivih lokalaca u Maroku koji se ne snalaze u žrvnju globalizacije što ne priznaje kulturološke i sve druge granice.

'Prvi dojam bio je ogroman šok, kulturološki i svaki drugi, ali čovjek se na putu vrlo brzo prilagodi. U početku sam zazirala od prljavštine i žohara koji šuškaju ispod kreveta, no već drugu noć spokojno sam spavala', opisuje Martina prvi susret sa sjeverozapadom Afrike. Ističe da vrijeme u tom dijelu svijeta sporo teče, od danas do sutra, jer drugačije se i ne može u Sahari. Smiraj na putu je, kaže, našla nakon što je shvatila da i ondje ljudi jednako hodaju, žive i osjećaju kao i u Europi. 'Jednostavno zaboraviš na sve ono negativno što pročitaš o tim dijelovima svijeta. Mislim da se učestalo pretjeruje s upozorenjima na opasnosti, baš kao što neki misle da se kod nas još uvijek vode neki beskrajni balkanski ratovi', nadodaje.

Razgovarajući o prostorima koje Zapad ne posve neopravdano smatra prijetećima, Martina ističe da joj je važno vidjeti i negativne strane svijeta koje su neizbježne izvan turističkih ruta, a koje pomažu u stvaranju stereotipa. 'Tek kada skreneš s utabanih ruta, postaješ putnik koji dubinski doživljava prostor kojim putuješ', smatra sugovornica. Pritom naglašava da su ljudi koje susrećeš najvažniji na putovanju. Premda to nije lako, osobito kada si žena, ocjenjuje.

Govoreći o nejednakostima, Martina se prisjeća kako je u Egiptu bila okružena isključivo muškarcima, a žene su posve marginalizirane. 'Dok smo pili kavu u lokalnom kafiću, vidjela sam djevojku kako sjedi sama i odlučila sam napustiti Tonija te joj se pridružiti za stolom. Svakodnevno sam na putu razgovarala isključivo s muškarcima i shvatila sam da počinjem doživljavati državu samo kroz prizmu njihovih priča. Bilo mi je potrebno čuti ženski glas', kaže, ocjenjujući da su solidarnost i aktivizam itekako mogući na putovanjima. Dodaje da su na putovanjima moguća i prijateljstva.

Jedno od takvih je ono s Fatimom iz Chinguettija u Mauritaniji. Fatima nikada nije bila izvan svojeg rodnog grada jer nema novca da otputuje, a veseli je tetoviranje prijateljica. Martina u svojim zapisima priznaje kako je od Fatime očekivala trag zavisti zato što bezbrižno putuje svijetom, no njezina vršnjakinja nije pokazivala ni trunku ljubomore. Svojoj novopečenoj prijateljici iz Hrvatske, za koju nikada nije čula, pokazivala je simbole slobode, ljubavi i vjere koje tek treba tetovirati. Takav nepopravljiv optimizam, smatra sugovornica, svojstven je samo zemljama Trećeg svijeta. Otud i naslov knjige, upućuje nas.

Običaji nezamislivi Europi

Martina je druženje s Fatimom prekinula zbog ukrcaja na vlak koji prevozi željeznu rudu od rudnika na sjeverozapadu Mauritanije do luke Nouadhibou na atlantskoj obali. Putovanje traje oko 20 sati, a za to vrijeme prijeđe se udaljenost od 704 kilometra saharske pruge. Putovanje je besplatno, putnici se ukrcaju u vagone s rudom i na taj način prevoze ormare, pakete, robu za prodaju... Taj su vlak nedavno otkrili zapadnjaci, čije su fotografije nesvakidašnjeg putovanja dvokilometarskom kompozicijom preplavile Instagram. Tportalova sugovornica doživjela je vrlo emotivno vožnju tim vlakom.

'Taj vlak je spona i životna linija tamošnjeg stanovništva. On je zapravo ekonomska jedinica koja povezuje Saharu s Atlantikom. Nemam ništa protiv Instagrama, svatko ima pravo izraziti se na svoj način. Samo što sam ja vožnju vlakom doživjela drugačije. Bilo je to nesvakidašnje iskustvo, i s tim se slažem, ali u tom iskustvu bila sam potpuno sporedan lik. Glavni likovi bili su svi ti ljudi kojima je vlak bio rutina, kojima su taj ugljen i hladnoća bili nešto svakodnevno i nešto što nije bio izbor nego moranje. Iskustvo promatranja tih ljudi i njihovog snalaženja u toj, nama vrlo neobičnoj životnoj situaciji ono je što mijenja čovjeka. Mislim da je važno kakvu poruku šaljemo u svijet o viđenom', smatra Martina. Pritom ponavlja da se zagovaranje plemenitih ciljeva i uvjerenja može izražavati na različitim područjima društvenog života, pa tako i tijekom putovanja.

Dok priča o afričkim susretima, Martina nas podsjeća na lokalne običaje kakvi su nezamislivi u Europi, a kojima se Mauritanke dodatno ponižavaju. Osim široko rasprostranjenog genitalnog sakaćenja djevojčica i poligamije, mlade djevojke se nasilno šopaju hranom kao guske jer se krupne žene smatraju najprivlačnijim udavačama. Naša sugovornica upozorava da te žene posljedično pate od dijabetesa i čitavog niza kardiovaskularnih bolesti, ali i da genitalno obrezivanje i nasilno hranjenje obavljaju druge žene, u pravilu one starije koje ne odustaju od tradicije, kakva god ona bila.

'O takvim problemima treba govoriti i ukazivati na njih. Slično je i u Srednjoj Americi, u kojoj žene prve pate. Problem leži u nedostatku edukacije. Slično je i u nas jer se lome koplja oko uvođenja građanskog odgoja u škole', uvjerena je Martina, premda svjesna da do promjena neće doći preko noći.

Unatoč svemu, Afrika je puna optimizma, ocjenjuje Martina. 'Čak sam im pomalo zavidna na tome. Sam naslov knjige ukazuje na to da u Africi ne razmišljaju puno o sutrašnjici. Zabavljajmo se kao da ne postoji sutra, tako oni doživljavaju svijet oko sebe. Za razliku od nas, opterećenih uspjehom u društvu, kreditima, brakovima, Afrikanci su u potpunosti slobodni. Kod nas vlada nepodnošljiva lakoća postojanja, a kod njih samo lakoća postojanja. Čak i blaženo neznanje ima svoju čar', mišljenja je.

Pisanje kao terapija što vodi do samospoznaje

Dok parafrazira Milana Kunderu i naslov njegovog romana 'Nepodnošljiva lakoća postojanja', Martina nam otkriva da nije pretjerana ljubiteljica putopisnog štiva. Tijekom putovanja Afrikom čitala je upravo Kunderu, a pisanje joj je gotovo od životne važnosti.

'Pišem otkako sam naučila pisati. To je moj način izražavanja i moj ispušni ventil. Prije nisam ništa znala o pisanju, već sam samo pisala. Pisanje za mene ima neku vrstu terapijskog učinka i na taj način otkrivam sebe. Do nekih spoznaja ne bih nikada došla da ih nisam formirala kroz riječi', priznaje.

Konstatira i da je proces pisanja vrlo zanimljiv jer nikada ne znaš kamo će te pisanje dovesti. Stoga je upisala i završila dvije radionice kreativnog pisanja u CeKaPeu, radionicu kratkih priča Zorana Ferića i Šetnje književnim formama Nebojše Lujanovića. Potonji je i recenzent Martininih priča iz Afrike. Kada govori o svojem pisanju, naglašava da nije putnica koja piše po povratku kući, već osoba koja piše dok putuje. Pritom razlučuje razliku između putnika i turista. Zaključuje da će putnike zanimati nešto što turiste u pravilu ne zanima i od čega zaziru. 'Ne želim biti pretenciozna, ali ja se vodim načelom - pođimo tamo kamo drugi još nisu bili, odnosno skrenimo s rute koju koristi većina', kaže.

Martinin talent očito je prepoznat jer joj je ovih dana za 'Ne postoji sutra u Atru', prema jednoglasnoj odluci žirija Hrvatskog festivala putnika, dodijeljena Nagrada Dijana Klarić za putopis godine. Nagrada joj je, kaže, velika motivacija, a pohvale velik vjetar u leđa. 'Ipak u žiriju sjede ljudi koji su duže vrijeme u tome i koji su pročitali puno takvog materijala', nadodaje.

Pitali smo Martinu za planove. Otkriva tek da će prvom prilikom otputovati nekamo i pisati na licu mjesta. Kaže da je ovo tek početak.