Palieski, državni radioekološki park, jedan je od ciljeva mog posjeta Bjelorusiji, dio zemlje u neposrednoj blizini Černobila u Ukrajini, koji je doživio sličnu sudbinu kao i izvor nuklearne katastrofe: potpuno je iseljen zbog radijacije.

Više od četiri desetljeća priroda je prepuštena sama sebi i bez čovjeka se jako dobro snašla, vegetacija i životinje su se namnožile, nema ljudske prijetnje i danas je ovo prirodni raj. Može se, zbog opasnosti od radijacije, baš kao i Černobil, posjetiti samo organizirano, ali se agencije koje organiziraju takve posjete oglušuju na moje upite. Pa se odlučujem snaći sam. Pokušavam s istočne strane, iz Čojnika, ali tamo je rampa kroz koju prolaze samo vojni kamioni. Mogu li unutra, pitam čuvara. 'Možete. Do ovog mjesta na kojem ste sad!'

Eto, nije mi bilo sumnjivo to da u ekološki park ulaze samo vojni transporti, ili me to učinilo još radoznalijim, pa pokušavam sa zapadne strane, iz Mazira, izbjegavajući glavne ceste, možda negdje uspijem ući. I zaista, neasfaltiranom sporednom cestom ulazim u park ignorirajući ćirilična upozorenja 'pogranična zona' na cesti. Kasnije ću se pokušati izvući da ne razumijem ćirilicu.

Nije ekopark, nego vojna zona

Nakon dva kilometra šumske divljine umjesto očekivanih životinja iz suprotnog pravca dolazi vojno vozilo, s oznakama pogranične službe. Dvojica vojnika me zaustavljaju, očito začuđeni da nailaze na civilno vozilo, kontaktiraju s nekim i nakon desetak minuta pojavljuje se na motoru časnik koji mi oduzima putovnicu i naređuje da ih pratim. I tako sam završio u vojnoj bazi, a u sljedećih nekoliko sati shvatit ću da od početka ruskog napada na Ukrajinu ovo više nije nikakav ekološki park, nego strogo čuvana vojna zona. Što se u turističkim materijalima i agencijama baš nigdje ne spominje. Jednostavno, riječ je očito o novostvorenoj bazi koja se iz satelita teško vidi jer je skrivena u jednoj od zadnjih europskih prašuma, formiranoj prije ruskog napada na Ukrajinu, kad se još očekivalo da će on krenuti i s ove strane, iz 'savezničke' Bjelorusije. Jer od ovog mjesta Kijev je udaljen samo 150 kilometara.

I tako počinje ispitivanje koje će, dolaskom obavještajnih pojačanja, potrajati punih osam sati.

Ne, nisam vidio upozorenja da je ulaz u tu zonu strogo zabranjen (naravno da nisam, ušao sam najsporednijom cestom na svijetu), ne, nisam znao da je to zabranjena zona, htio sam vidjeti zadnje europske bizone. Ne, nisam špijun, bavim se kazalištem. I tako ide, pitanje za pitanjem, optužba za optužbom…

Onaj časnik obavlja dvadesetak poziva, a svaki započinje sa: 'Zadržali Hrvata!' Nakon sat-dva počinju se pojavljivati ozbiljni kontraobavještajni igrači. Prvi je neki prištavi klinac s tri zvjezdice na ramenu. Kao i ranije, namještam Google Translate na bjeloruski, nitko od njih ne zna engleski, ali ga klinac prebacuje na ruski, očito je odakle su ispitivači.

Ako Bjelorusi ili Rusi napadnu Poljsku, zna se tko je kriv!

S neba pa u rebra slijedi: ima li puno vojske u Poljskoj, odakle si došao na granicu s Bjelorusijom? I da ima, ne bih mu rekao pa kažem – nema. Kasnije će se poljski prijatelji naljutiti na moj odgovor, preplašeni da će ih Bjelorusija napasti sad kad sam im rekao da NATO nema vojske na granici. Tako, ako Bjelorusi ili Rusi napadnu Poljsku, zna se tko je kriv!

Ima li puno turista u Hrvatskoj? Odakle su? Što u Hrvatskoj misle o specijalnoj akciji u Ukrajini? Gledate li u Hrvatskoj ruske programe koji govore istinu o toj akciji? Što kažu ljudi s kojima razgovaraš o tome? Zašto Europa sluša samo američku stranu, a ne i našu? Jesu li narasle cijene u Hrvatskoj? Prosvjeduju li ljudi zbog toga na ulicama?

Sve sam odgovorio: 'Puno je turista, dolaze nam Nijemci, Česi, Poljaci… Ne znam što Hrvati misle, a ja konkretno sam umjetnik, hudožestvenik, moji prijatelji su isto umjetnici, ne razgovaramo o politici, ne znam koji se programi gledaju, ne, nema demonstracija, prevruće je za to…'

Sve pažljivo zapisuje u notes, vidim da mu nije zanimljiv moj ulazak u vojnu zonu, nego europske informacije 'iz prve ruke' - tko zna kad je posljednji put vidio čovjeka sa zapada, takvi ovdje ne zalaze. Jesam li svojim odgovorima izdao Hrvatsku i NATO i odao sve velike tajne?

Slijedi pregled mobitela i, gle čuda, u njemu su dva ukrajinska broja, očito je to tražio. Jedan je kontakt nekog ministarstva u Ukrajini, u kojem sam se raspitivao o mogućnosti ulaska, i taj mu, začudo, ne skreće pažnju. Problem je neki spam koji se pojavio u mom Viberu, neka naravno zgodna mlada žena, Amy, koja se raspituje kako sam (zove me mr. Young!) i hoćemo li se opet vidjeti. Spam sam odmah bacio u smeće, ali je tamo ostao, a problem je to što je broj – ukrajinski!

'Imamo problem!'

'Tko vam je ova?'

Uopće se ne mogu sjetiti kad mi je to stiglo – uzalud pijem ginko - i pokušavam mu objasniti zašto je u smeću, ali sam i dalje sumnjiv, ha, to je sigurno ukrajinska ljubavnica zbog koje sam odlučio izdati majku Bjelorusiju.

Pregledava fotografije u mobitelu, očito nisam snimao tajne vojne baze, a odluka da ne nosim na put aparat s velikim objektivom pokazat će se odličnom. Svaki pravi špijun ga ima, učili su ih o tome u obavještajnoj školi!

Mali Rus zadovoljan je napunjenim notesom i prepušta me dvojici u civilu koji su upravo stigli, očito ozbiljni igrači. Nabildani, ošišani kao američki marinci, znaju čak i poneku englesku riječ, posebna obuka, očito. Začudo, moj mobitel, kad ga ne pregledavaju, kod mene je pa koristim pauze da izbrišem sve potencijalne opasnosti kojih je u njemu, u ovakvoj situaciji, nevjerojatno puno. Prva je na redu prepiska s prijateljem putopiscem i ratnim novinarom Hrvojem Ivančićem, od kojega sam skupljao informacije o novinarskoj vizi za Ukrajinu. Novinarstvo i Ukrajina, dvije velike opasnosti u ovakvoj situaciji. A u džepu imam i press iskaznicu, fatalna greška, ali pretresa još nema, a ja sam za njih i dalje kazališni umjetnik.

Ali dvojica novih dobro su me već proučila na Googleu i svašta našla, i knjige i pisanje, a ja ih stalno uvjeravao da ništa ne pišem. Pridružuje nam se i Lenja, prevoditeljica i prva osoba u Bjelorusiji koja pristojno govori engleski, a koja honorarno radi za njih kad se pojavi neki 'špijun', ali navija za mene. Nadam se. Pogotovo jer mi je kao prvu informaciju gotovo u povjerenju rekla: 'Imamo problem!'

I počinje novi, još dramatičniji krug ispitivanja.

U zadnjem nastavku: Kako je KGB otkrio pravi razlog mog ulaska u Bjelorusiju; Zašto je major Dubrovski zabrinut da mi CIA plaća ovo putovanje; Pojavljuje se i specijalno obučen pas Ares u potrazi za drogom i oružjem u mom automobilu, iznenađujući rezultati pretrage; Kolika je novčana kazna za 'špijunažu' u zabranjenoj zoni; Zašto časna pionirska još uvijek vrijedi u Bjelorusiji?