Često sam kao putnik i putopisac držao predavanja i davao intervjue u kojima se, uz ono standardno pitanje 'koja vam je zemlja najdraža' (Indija), pojavljivalo i ono: 'Pa dobro, postoji li uopće neka zemlja u koju se ne biste vratili?' Odgovor je uvijek bio isti - Bangladeš. Tridesetak godina nakon mog posjeta jednoj od najsiromašnijih zemalja svijeta odlučio sam da je vrijeme da Bangladešu dam drugu šansu, pogotovo što je nemoguće pisati o Gangesu, a bez posjeta zemlji u kojoj se sveta rijeka, nakon spoja s Brahmaputrom, ulijeva u Bengalski zaljev formirajući najveću svjetsku deltu.

Zašto nisam volio Bangladeš, u koji sam potkraj osamdesetih ušao iz Indije? Vjerojatno zato što je riječ o najgušće naseljenoj zemlji svijeta, iz koje indijski kaos izgleda kao Švicarska, a osama je nepoznat pojam, dok postapokaliptična Dhaka, tada kao i danas, izgleda kao grad koji je upravo preživio armagedon. Kako objasniti što to znači najgušće naseljena država na svijetu? Pokušajte zamisliti zemlju 2,5 puta veću od Hrvatske i dodajte tome da je barem četvrtina te površine pokrivena rijekama. E sad, na tolikom prostoru zamislite 168 milijuna ljudi, koliko ih službeno danas živi u Bangladešu, iako je realni broj vjerojatno bliži brojci od 200 milijuna. Pa sad pokušajte uživati u samoći.

Ovaj put su me lijepo dočekali. Dok sam čekao da u zračnoj luci službenik riješi moju online vizu, prišao mi je simpatični i ogromni žohar (očito mutant nakon nuklearne apokalipse) i počeo se uspinjati uz nogu, vjerojatno da mi na uho šapne: 'Dobrodošao u Bangladeš.' Ne znam, možda je to posebna dobrodošlica strancima, kao ona s cvjetnim vijencima koje vam objese oko vrata na Havajima, a ovoga je – možda volontera u lokalnoj turističkoj zajednici – sigurno dugo trebalo trenirati za ovakav nastup. Nisam mu dao do uha, šapnuo sam ja njemu parafrazu omiljenog haikua: 'Popni se, žoharu, na brdo Fuji, ali polako, polako' i nježno ga stresao s noge kako bih dovršio formalnosti oko vize. Nekoliko minuta kasnije, taman sam vizu dobio u ruke, kad me nešto poškakljalo na vratu. Bio je to, naravno, isti onaj uporni žohar. Ovaj put gotovo da je uspio u naumu izražavanja dobrodošlice na uho. Nisam gadljiv tip – takvi potkontinentom ne bi smjeli ni putovati – pa smo se rastali gotovo kao prijatelji, s tim da sam ga ovaj put odbacio znatno dalje od sebe, neka traži novog turista, sljedeći navodno dolazi već za nekoliko dana.

Ovaj put, odlučan da upoznam neki bolji Bangladeš, angažirao sam lokalnog vodiča, mladog Saifula, kojemu sam u zadatak stavio da mi izbije iz glave ono da je Bangladeš jedina zemlja u koju se ne bih vratio. Ne volim te angažmane s vodičima, ali ova zemlja zaista ograničava putnika u samostalnom istraživanju. Turisti ne posjećuju Bangladeš i, za razliku od Indije, gotovo nitko ne govori engleski, a baš svi natpisi su na bengaliju. Kako to pismo s onima koja poznajem nema nikakve veze, nemoguće je otkriti kamo voze autobusi ili vlakovi, a jednako je nemoguć zadatak naći nekog tko bi ti to mogao otkriti na engleskom.

Saiful je diplomirao informatiku i menadžment knjižničarstva (ma što to značilo), ali je, kao i većina mladih u Bangladešu, nezaposlen pa mu posao vodiča (uz malo sreće naiđe turist jednom ili dvaput mjesečno) pomaže u preživljavanju. Djevojku, naravno, nema, roditelji će već naći neku dobru priliku kad dođe vrijeme, a zgrožen je seksualnim slobodama u susjednoj Indiji. Seksualne slobode u Indiji, o čemu ti to? Pričali mu prijatelji, kaže. Eh, ta podivljala adolescentska mašta u zemljama koje ne poznaju predbračni seks.

Lokalnim prijevozom obilazimo rijetke znamenitosti Dhake, jednog od najvećih gradova svijeta, koji, kao i zemlja kojoj je glavni grad, ima najgušću populaciju po kvadratnom kilometru u svjetskim okvirima. Najveća je znamenitost, barem za mene, kao i posvuda u Aziji, život na ulici, a grad je poznat kao noćna mora za pješake. Svoje prve semafore, nekoliko njih, Dhaka je dobila tek prije nekoliko godina donacijom Svjetske banke. Stanovnici Bangladeša smatraju da semafore ne trebaju, ali su bili toliko pristojni da nisu odbili donaciju. Tih nekoliko semafora u megalopolisu danas radi, ali ih vozači potpuno ignoriraju. Samo otežavaju situaciju u prometu i prave kaos, kaže Saiful, pa ih ignoriramo kao potpuno beskorisne.

Prometna situacija iz perspektive pješaka u Dhaki takva je da bi najbolje bilo provesti život na strani ulice na kojoj ste se rodili, a svaki pokušaj prelaska prometnice opasna je avantura. Ipak, ohrabren vlastitim iskustvom preživljavanja na ulicama Mumbaija, Teherana ili Ho Ši Mina, hrabro koračam kroz bangladeški promet.

Kako azijski vozači nemaju običaj primjećivanja, a kamoli propuštanja pješaka, primjenjujem davno naučeno pravilo preživljavanja u prometu. Promatram u oči vozače koji se kreću prema meni, upozoravajući značajnim pogledom da idem preko ceste, ma što oni mislili o tome. Problem s ovom metodom u Bangladešu je višestruk: iako nominalno postoje tri trake, vozači ih vide barem šest, pa sukladno tome i voze. U takvoj količini prometa trebalo bi puno više od dva oka da svima prezentiraš činjenicu da imaš namjeru prijeći cestu. Dodatni problem je to što znak koji tvrdi da je cesta jednosmjerna ne znači da vozila, najčešće motocikli, dolaze samo iz jednog smjera.

Ipak, fatalna je za mene bila činjenica da ono 'pustimo oči neka govore' u Bangladešu očito ima neko drugo značenje pa me posred ceste 'pogodio' motocikl. Borba od početka nije bila ravnopravna, njih su bila dvojica naoružana motociklom, a ja sam bio sam, nenaoružani pješak. Nije me oborio, ipak sam dvostruko teži od svakog stanovnika ove zemlje pa sam ostao na nogama, ali smo se dobro poprašili riječima. Spominjale su se majke, rodbina, mentalne bolesti, a nakon tako srdačne razmjene preostalo mi je prijeći samo još metar i pol te ceste, u čemu sam, što je jasno jer čitate ovaj tekst, i uspio.

Nakon toga sam promijenio taktiku kretanja po gradu - Saiful i ja naoružali smo se njegovim motociklom i dok sam ja značajno u oči gledao te male smrtnike pješake, on je radio svoje.

Smjestio sam se u jednom bed&breakfastu, zainteresiran onim što sam čuo o vlasnici toga 'pansiona', Nizozemki Joanni. Da, ma koliko zvučalo nevjerojatno, netko iz Nizozemske odlučio je živjeti u Bangladešu, a njezina priča objašnjava i kako je došlo do toga. Malo mi je nevjerojatno, poznajući vlastito iskustvo, to da se Joanna zaljubila u Bangladeš na prvi pogled, ali znam da nas ima svakakvih. Razlog njezina ostanka u ovoj zemlji vrlo je neobičan: posjetila je tada sirotište za djecu bez roditelja, a takvih ovdje ima puno, vidjela grozne slike i odlučila napraviti nešto. I tako je promijenila prije svega svoj život, a uskoro i život brojne djece u Bangladešu. U Nizozemskoj je pronašla fondaciju spremnu pomoći onima u nevolji i osnovala u Dhaki sirotište za nezbrinutu djecu, zapravo dva, jer su dječaci odvojeni od djevojčica, tako nalažu običaji.

Proveo sam s Joannom dan u njezinu sirotištu, prestravljen da ću se još jednom susresti s očajem i jadom, bolno prisutnima na takvim mjestima. Međutim, dojam je bio izuzetno pozitivan: djeca su nasmijana i zadovoljna, vjerojatno svjesna kakav bi život imala da su ostala sama na ulici, a prostor je pažljivo sređen i ugodan za boravak. Razgovarao sam s tom djecom i mladim ljudima, u dobi od tri do 18 godina, oduševljenima što im je netko došao u posjet, spreman saslušati njihove priče, jer većina njih govori engleski. Te su priče slične onima njihovih vršnjaka bilo gdje u svijetu: u koga su potajno zaljubljeni, o kakvom životu maštaju, koji ih školski predmeti muče, a koje vole, što bi željeli postati kad odrastu... A zahvaljujući Joanni, koja im osigurava i školovanje – ono se u Bangladešu osim za osnovnu školu plaća – postoji realna šansa da svoje želje o boljem životu i ostvare. Duboko me se dojmila ova odlučna Nizozemka koja je život odlučila posvetiti onima o kojima se nema tko brinuti, odričući se pritom vlastitog komfora i svih onih ugodnosti koje građanin razvijene europske zemlje može imati.

Kad sam imao snage za sirotište u jednoj od najsiromašnijih zemalja svijeta, hoću vidjeti i kako izgleda selo u Bangladešu. I ovaj put idem sa strahom, uvjeren kako ću naići na prizore bijede i ljudskog jada, ipak je ovo zemlja u kojoj je u proteklih pola stoljeća više puta glad ubijala milijune ljudi. Kako hoću ploviti i Gangesom (koji se ovdje zove Padma i čini kapilarnu mrežu tisuća rijeka, rječica i pritoka), Saiful se odlučuje za mali bezimeni otok na kojem nikad nije bio, ali zna da postoji selo u koje nikad ne zalaze turisti, na pedesetak kilometara od Dhake, na rijeci Meghni, pritoci Padme. Otok je bezimen jer ga prije tridesetak godina nije ni bilo na tom mjestu. Monsuni u zemlji koja leži na vodi svake godine mijenjaju geografsku sliku pa se ovaj otok pojavio nakon jakih monsuna prije tridesetak godina. Odmah je naseljen jer, dok traje, ima plodnu zemlju. Selo mi je novi pozitivni šok: kvalitetne montažne kuće, obrađena polja, sanitarni čvorovi… Saiful je jednako iznenađen kao i ja, pa se raspitujemo među jedinim stanovnicima sela koji su nas okružili: djecom. Vrlo brzo otkrivamo razlog blagostanja, ali i zašto im nema očeva. Majke se ionako nerado pojavljuju u javnosti, a sad je selo, s obzirom na to da smo nas dvojica u njemu, postalo 'javnost'. Očevi, gotovo svi, rade u Emiratima i šalju novac pa sve izgleda kao ogledni primjer idealnog života na selu. Odigrali smo s djecom partiju kriketa - hrvatski pristup kriketu djeci je natjerao suze na oči od smijeha, a onda smo se predvečer oprostili od njih i otplovili niz rijeku…