'Ovo je hrpa govana koju je Bog bacio na zemlju i nazvao Kalkuta. I to je sve što treba reći o ovom gradu, kojeg treba izbaciti iz svih turističkih vodiča'. Tako je o gradu na istoku Indije govorio poznati njemački pisac i nobelovac Günter Grass. Nešto prije njega, još jedan važan čovjek 20. stoljeća, antropolog i otac strukturalizma Claude Lévi-Strauss, bio je jednako jezgrovit pišući o Kalkuti. 'Ovo je simbol Indije: prljavština, kaos, promiskuitet, ruševine, kolibe, blato, kravlji izmet, urin, gnoj, izlučevine, i otvoreni čirevi'. Louis Malle svojim dokumentarcem Kalkuta iz 1969. cementirao je poziciju grada kao 'crne rupe' svijeta.

Teško se složiti s njima dok s Ravijem, svojim novim prijateljem iz Kalkute sjedim u restoranu u elitnom, 'Members Only', klubu, uživam u bengalskim delicijama i promatram zelene golf terene – sa svim rupama i veličinom koju taj sport zahtijeva – usred grada. Jedem ribu – tvrde da nije iz Gangesa – pijuckamo pivo i razgovaramo u miru nezamislivom za centar bilo kojeg indijskog grada.

Indijska elita zadržala je sve ono vrijedno, barem tako oni misle, što im je u nasljeđe ostavila britanska kolonijalna vlast. Elitni klubovi zatvorenog tipa, koje ima svaki grad, nekad ekskluzivno otvoreni samo 'bijelcima', danas su omiljena mjesta svakog uspješnog Indijca. Potpuno druga priča od one na ulici, koja započinje odmah iza žice kojom je klub okružen. Ovdje su na raspolaganju tri bazena (možda jedino mjesto u Kalkuti gdje možeš vidjeti ženu u bikiniju, smije se Ravi), golf i tenis tereni, jogging staza, masaže…

Stvar je statusa biti član ovakvog kluba, pravih oaza zelenila i mira u kaotičnoj Indiji, ali nije dovoljno biti bogat da bi se automatski 'upalo' u članstvo. Mjesta se unutar obitelji nasljeđuju generacijama i sretnici s liste čekanja članstvo čekaju desetljećima.

Za stolovima oko nas isključivo su Indijci, ali ne čuje se bengali, jezik Zapadnog Bengala kojem pripada Kalkuta, svi pričaju isključivo engleski. Ta činjenica još je jedan pokazatelj ponosa na britansku ostavštinu i pripadnost eliti.

Svaki pažljivi čitatelj mojih indijskih pričica zapitat će se odakle se pojavio Ravi na mom putovanju i na kojoj sam to ulici pronašao takvog čovjeka. E pa Ravija mi je preporučio Čombe, onaj Hindu Dalmatinac s Kumbh Mele, koji ga je slučajno upoznao jednom na zrakoplovu za Indiju. Ravi je Džain, pripadnik manjinske religije. Iako čine svega 0,4% stanovništva Indije izuzetno su utjecajni, kontroliraju veliki segment biznisa, a u Kalkuti su financijski najmoćniji. Poznati su po neagresivnosti, kako Ravi kaže: 'Kad Džain vidi dvoje koji se tuku – pobjegne'.

Bio je oduševljen kad sam ga kontaktirao, upoznao me s obitelji i odlučio pokazati 'svoju' Kalkutu. Njegova se obitelj već generacijama bavi nekretninama i izuzetno su uspješni u svom poslu. Indijska elita, reklo bi se, o čemu svjedoči i njegov veliki stan u ekskluzivnoj četvrti i jednako ekskluzivnoj zgradi odvojenoj žicom i brojnim stražarima od običnih smrtnika s ulice.

Ali, Ravi je meni posebno zanimljiv zbog toga što je odabrao Split za alternativno mjesto svoga života, provodi u mom gradu 5-6 mjeseci ljeti kad je Kalkuta pakleno vruća, a ima i mali hotel u splitskoj Radunici. Njegovo oduševljenje Splitom osjeti se na svakom koraku: vodeći me po Kalkuti svako malo kaže: 'Vidiš, ovaj ti je dio kao naše Meje, a ovo su ti splitske Pujanke…'

Tog me jutra Ravi pokupio pred mojim jeftinim hostelom svojim velikim automobilom s vozačem, a ja sam tu priliku iskoristio kako bih društvo iz hostela uvjerio kako po mene dolazi poznati indijski filmski mogul, jer me želi vidjeti u naslovnoj ulozi svog novog filma. Zadivljeno su gledali kako nestajem u automobilu, a ja sam im, kao nekad drug Tito, ležerno mahnuo iza zatamnjenog stakla.

Dan s Ravijem pokazao mi je onu drugačiju Indiju, elitnu, bogatu i sličnu Europi, udaljenu od uličnog života koji obično bude jedina slika Indije koju putnici imaju priliku vidjeti. U zemlji velikih kastinskih i socijalnih razlika dan sam proveo u 'gornjem domu', izoliranom od ulice i siromaštva.

Ravi, kao i većina Indijaca o Britancima kao kolonizatorima misli prilično dobro, premda ne propušta biti ironičan. Priča kako su Englezi napravili i dobre stvari u Indiji, ostavili svoje nasljeđe, ali, šteta je, kaže, što su napustili Indiju. 'Trebali su ostati duže: ionako su do tad sve popljačkali i nije bilo više ništa za odnijeti, mogli su slobodno ostati, danas bi Indija izgledala drugačije, bolje.'

Vodi me na Hugli, kako ovdje zovu Ganges, kako bih uzeo vodu koju nosim na analizu, da vidimo je li voda ljekovita, kako tvrde Indijci, ili smrtonosna, kako misle Europljani kad rijeku vide. Za svaki slučaj, Ravi mi ne dopušta da ja zahvatim vode, šalje vozača i voda je spremna za put u Europu.

A prije nego krenem dalje, moramo u Kalighat, hram 'zloćeste' indijske božice, Kali, jedno od najzanimljivijih mjesta u Kalkuti, posvećen upravo njoj. Turistička popularnost donijela je Kalighatu i negativnu 'slavu', prevaranti se stalno vrte oko hrama spremni na sitnu prevaru ili nešto gore. 'Ne gledaj nikoga u oči, upozorava me Ravi, sukladno svojoj miroljubivoj vjeri. Ne izazivaj!'. Policija se u te poslove ne miješa, dobro su potplaćeni od strane prevaranata i pokvarenih trgovaca koji manipuliraju turistima.

Ne izazivam, nitko nam ne pravi probleme, a u hram ulazimo baš kad je vrijeme za tradicionalnu žrtvu: prilično mučno ritualno klanje koze. Eh, ti 'dobri stari običaji'.

Kali je sigurno najstrašnija boginja izuzetno bogatog indijskog Panteona, obično je prikazuju isplaženog crvenog jezika, s ogrlicom od ljudskih glava, s viškom ruku u kojima je obično dodatna okrvavljena ljudska glava. Iako ima pozitivnu ulogu, jer uništava zlo, pogled na nju nije nimalo ugodan pa nije čudo da nastanak imena Kalkuta povezuju s njom. Ni drugo etimološko tumačenje nastanka imena grada nije puno ugodnije. Prvi Europljani bili su toliko šokirani mjestom na koje su stigli, ali i svim egzotičnim bolestima koje su na dnevnoj bazi kosile doseljenike, da su mjesto zvali - Golgotom.

Nakon dana provedenog s Ravijem – koji nije mogao prestati hvaliti Hrvatsku i naš, iz indijske perspektive, nedostatak korupcije – trebalo je krenuti dalje. Idem na ušće Gangesa, zahtjevan zadatak s obzirom da je riječ o najvećoj svjetskoj delti koja pokriva 60.000 kvadratnih kilometara i širi se kroz 320 kilometara Bengalskog zaljeva. Napuštam Kalkutu, opraštam se od Ravija, onog mog profesora s ulice i društva iz hostela koje i dalje čeka ulogu u indijskom filmu i hvatam prvi lokalni autobus za Ganga sagar, sveto mjesto na samom ušću.