Iz Varanasija, prateći Ganges, krećem prema Kalkuti svojim omiljenim indijskim prijevoznim sredstvom: vlakom. Ako želite upoznati pravu Indiju, sjednite u vlak i drugom klasom krenite na put - iskustvo je nezaboravno. Svjesni činjenice koliko Indija zapravo ima stanovnika postat ćete upravo u vlaku, jer Indijske željeznice dnevno prevezu, pazite sad, više od 23 milijuna putnika. Godišnje je to više od osam milijardi ljudi, dakle svake godine kroz indijske vlakove prođe kompletno stanovništvo planeta na kojem živimo! A često, vozeći se vlakom na potkontinentu, osjetite to izravno na vlastitim leđima.

Zanimljiva je to pustolovina, a najveća indijska tvrtka – s više od 1.300.000 zaposlenih – brine se o onima manje sposobnima, pa oboljelima od gube i tuberkuloze odobrava čak 75 posto popusta na vožnju vlakom. Što vam, naravno, često omogući da se s takvima družite baš u svom odjeljku. Pa sam i ovaj put, baš kao svaki u indijskom vlaku, proveo zanimljivih 17 sati u vožnji do Kalkute.

Vlak već u polasku kasni četiri sata, ali me to ne iznenađuje ni uznemirava. Jedini put kad me kašnjenje indijskog vlaka ozbiljno zabrinulo bilo je prije dvije godine u Agri. Stigao sam na stanicu u 22 navečer kako bih sjeo u svoj vlak, da bi me obavijestili kako kasni 'deset, možda petnaest sati'. Problem je bio što je iza mene kofere vukla grupa od dvadeset hrvatskih turista kojima sam bio vođa i organizator puta. Vizija noći provedene na indijskoj željezničkoj stanici s grupom od dvadeset Europljana, za koje si odgovaran, postala mi je otad najstrašnija noćna mora. Da biste saznali kako je priča završila, morat ćete naći nekoga od preživjelih dvadesetoro. Vratio sam ih uspješno u Hrvatsku, a čujem da poslije povratka nisu imali (vidljivih) promjena u ponašanju.

Kad jednom uhvatite svoje mjesto, ambiciozno titulirano ležajem – koji za tako dugu vožnju košta pedesetak kuna – ne morate se s njega ni pomaknuti, a svjedočit ćete esenciji Indije. Vlakom prolaze razni prodavači, prosjaci, čistači-pometači koji temeljito podignu prašinu očekujući napojnicu za 'higijenu', maseri, propovjednici, gurui, eunusi, cijeli šareni indijski presjek društva, a pojave se redovno i transvestiti. Muškarci u ženskoj odjeći i s 'napucanim' grudima, začudo, poštovani su u konzervativnom indijskom društvu, smatraju se posebnima i donose sreću. Hijre, kako se zovu, imaju i svoju utjecajnu političku stranku. Kad prođu vlakom, šarmirajući, dodirujući i štipkajući putnike, malo tko ne odvoji koju rupiju za njih.

Kako sam kartu kupio u posljednji čas, a ležaj u drugom razredu vrlo je tražena roba, uspio sam dobiti samo onaj najdonji, koji ne volim. Sa mnom u odjeljku je, kao i uvijek, nekoliko živopisnih likova, a moja ciljana grupa za promjenu ležaja bračni je par srednjih godina koji putuje s, pretpostavljam, njegovom starom majkom. Vjerojatno me dobar sin neće odbiti kad ponudim majci najdonji ležaj u zamjenu za onaj na vrhu odjeljka, da se sirota starica ne penje. I zaista, čovjek rado zamjenjuje ležaj sa mnom, ali samo da bi taj donji uzeo za sebe i prištedio si trud penjanja. Staricu šalje na drugi ležaj u vrhu pa mi postaje jasno da mu to očito nije majka nego - punica.

Indijski međugradski vlakovi imaju rezervacije pa je gužva podnošljiva, iako vam se uvijek pridruži nekoliko desetaka putnika bez nje. Za pravo iskustvo potkontinenta trebate probati one prigradske vlakove, recimo u Mumbaiju, nakon kojih se život u kutiji sardina čini prostranim luksuzom.

Vlak uvijek donosi zanimljive susrete, sudbine ljudi, neobične razloge putovanja, vizije o boljoj budućnosti. Ovaj put društvo mi čini Samir, koji je upravo diplomirao i postao inženjer. I on slijedi san svakog mladog Indijca - zaposliti se u sigurnoj državnoj službi - pa putuje u Kalkutu kako bi pristupio nekakvom kvalifikacijskom ispitu. Ambicija mu je postati časnik u vojsci i nema se namjeru baviti svojim poslom inženjera jer časnik zarađuje za Indiju zaista velikih sedam do devet kuna mjesečno, čak i obični vojnici imaju oko 3500 kuna. Državna služba nosi doživotnu sigurnost, beneficije i, kaže Samir, bolje šanse za ženidbu, a potencijalne udavače znaju to cijeniti. On je tipični Indijac: ponosan je na svoju zemlju, nema se ambiciju iseliti, ali želi putovati po svijetu. Svuda, osim u Pakistan, kaže, tamo se nema što vidjeti. Pakistan je inače, po državnoj propagandi, smrtni neprijatelj Indije zbog rata u Kašmiru koji traje već desetljećima, a koji povremeno eskalira, kao ovih dana.

Zbunjen je Samir kad kažem da je Pakistan lijepa zemlja i da sam je proputovao. Ne razumije zašto bi itko putovao tamo, ali odustajem od objašnjavanja. Slika, naravno, selfie sa mnom i postajemo prijatelji na Facebooku, jer Indijcima je stvar prestiža imati što više prijatelja iz inozemstva, pod uvjetom da nisu iz Pakistana! Hvali mi se svojim inozemnim prijateljicama, s posebnim ponosom pokazuje fotografije prijateljica (to 'prijateljica' posebno naglašava) iz Belgije i s Islanda.

U indijskom vlaku nećete nikad ostati gladni. Možete birati između onoga što nudi kuhinja, koju ima svaki vlak i čiju ponudu predstavljaju 'konobari', koji sigurno ne izgledaju kao njihove europske kolege, ili ono što nude razni prodavači koji sa svojom ponudom, nazovimo je ambiciozno 'gastronomskom', navale u vlak na svakoj stanici. Najčešće su to jela pakirana u novinskom papiru, raznorazni snackovi i voće, ali i prehrambeni proizvodi kojima je podrijetlo nemoguće odrediti. Pokaže li se da s tim nepoznatim jelom vaš želudac ima problema, uvijek u vlaku možete birati između 'europskog' i indijskog WC-a. Ne želite znati kako onaj 'europski' izgleda, a u slučaju indijskog ne bih ulazio u detalje!

Prva stvar koju napravi svaki Indijac kad uđe u vlak na svakom malo dužem putovanju jest vezivanje lancem i katancem svoje prtljage. Što je sigurno – sigurno je, a čak i ilustracije u vlaku preporučuju takvo interno osiguranje jer nisu prodavači koječega jedini koji na putnicima pokušavaju nešto zaraditi. Vezujem svoju prtljagu i ja, ali, eto, moralo mi se jednom dogoditi – stvar kriminalne statistike - da budem pokraden na putu, i to upravo u ovom vlaku koji se već približavao Kalkuti. Nikad u 40 godina ništa mi se loše na putovanju nije dogodilo pa sam valjda i ja jednom morao doći na red. Dok sam u svom odjeljku sjedio i razgovarao sa Samirom i onim tipom s punicom – a odjeljci vlaka u Indiji nemaju vrata – neki je sposobni mađioničar uspio s gornjeg ležaja, iznad mene, pored svih tih svjedoka, učiniti da moj mali dnevni ranac netragom nestane. Kako je to napravio, ne znam, ali da živi u Americi, bio bi televizijska zvijezda. Ostao sam bez fotoaparata, iPada, vanjskog punjača, još nekih sitnica, ali to su samo stvari, a njih se uvijek može kupiti. Jedino prežaliti ne mogu ranac koji je u 39 godina, koliko putujem, bio dio baš svakog mog putovanja, a jedino emotivne uspomene nemoguće je nadoknaditi.

U Indiji putnik, baš kao i Indijci, nauči stoički otrpjeti ono loše što mu se događa pa sam i ja odmahnuo rukom na nestale stvari. Meni sve što se može kupiti novcem ne znači puno, a taj je mađioničar zahvaljujući mom rancu i njegovom sadržaju sebi i obitelji osigurao egzistenciju za nekoliko mjeseci te osigurao miraz za tko zna koliko kćeri. Na kraju, i moj stari ranac započeo je novi život i neki će Indijac, nakon što ispere tragove svih kontinenata s njega, ponosno šetati s europskim proizvodom na leđima.

Vidim da više problema s nestankom prtljage imaju moji susjedi u odjeljku i beskrajno im je neugodno što sam doživio tako nešto u njihovoj zemlji pa na kraju ja tješim njih.

Opraštamo se na peronu u Kalkuti, oni na rubu suza zbog neugodnosti koju je doživio njihov suputnik, ja sretan jer se nakon tri desetljeća vraćam u grad koji se za mog prvog posjeta krajem osamdesetih, čak i u siromašnoj Indiji, izdvajao jadom beskućnika i bijedom. Kakva me Kalkuta, grad koji je čak i Majka Tereza izabrala za središte svog pomaganja potrebitima i u kojem je provela najveći dio života, danas očekuje?