Možete li zamisliti situaciju da na Lovrincu ili Mirogoju stojite s obitelji nad odrom bliske osobe, a oko vas i ožalošćenih mota se stotinjak Indijaca s fotoaparatima koji snimaju svaki vaš pokret? Pritom imaju zgrožen izraz na licu zbog činjenice da ste toliko primitivni da svoje najmilije prepuštate crvima i zemlji? I još im vodič objašnjava taj primitivni ritual ukopa umrlog rođaka u zemlju dok oni, držeći maramice na nosu i boreći se s nagonom za povraćanje, ipak neprestano snimaju otvoreni grob i okupljene, ometajući tužnu ceremoniju? Što biste rekli tim nepristojnim primitivcima, kako biste ih nazvali?

Eto, upravo to se svakodnevno događa na gatovima Varanasija, samo u izokrenutim ulogama. Među ožalošćenim Hindusima koji se opraštaju od svojih najbližih čija tijela guta vatra motaju se strani turisti oboružani kamerama i fotoaparatima. Vrebaju idealan kut snimanja kako bi, ako imaju sreće, uhvatili lubanju ili nogu koja izviri iz vatre što guta pokojnika, za njih pripadnika neke 'primitivne' civilizacije koja svoje mrtve pali na otvorenoj vatri. Držeći maramice na nosu i boreći se s nagonom za povraćanje, ipak neprestano snimaju lomaču i okupljene, ometajući tužnu ceremoniju posljednjeg ispraćaja.

Iz tog je razloga snimanje kremacija u Indiji zabranjeno, ali to ne sprečava turiste da tajno to pokušaju, motajući se između otvorenih vatri na kojima se tijelo pretvara u pepeo. Mnogi turisti dolaze do 'ekskluzivnih snimaka' iz blizine jer su potplatili nekog lokalnog vodiča koji ima veze i potplaćuje druge koji će im omogućiti snimke iz neposredne blizine, pa će oni prijateljima Europljanima moći pokazati svoje fotografije tog 'primitivnog običaja'.

Spominjao sam već značenje Varanasija u hinduskoj mitologiji i činjenicu da je riječ o svetom gradu na svetoj rijeci, gradu posebnog božanskog statusa u kojem smrt i pretvaranje tijela iz mesa i kostiju u pepeo koji će završiti u Gangesu omogućava oslobođenje od nove (re)inkarnacije u neko zemaljsko tijelo. Onda nije čudo da je Varanasi najpoželjnije mjesto za smrt, jer tko u njemu umre, zajamčena mu je mokša, prosvjetljenje, odnosno oslobođenje od začaranog kruga umiranja i ponovnog rađanja. Kako bi kršćani rekli: smrt u Varanasiju znači put ravno u raj, u ovom slučaju neku njegovu hindu varijantu.

Moja ljubav prema Varanasiju traje godinama, ne zbog tog obećanja raja, nego zbog prijatelja koje sam stekao u njemu. Pjesnik bi rekao: moj stijeg na svakom gradu je tamo gdje mi se netko raduje. Pa se u Varanasiju družim s Dineshom, s kojim već godinama radim kad dovodim ture u ovaj grad. Bivši vozač rikše razvio je turistički biznis, organizira ture brodovima za turiste, prijevoz, vodiče, što god treba. Ali turizam ga nije pokvario, ostao je jednostavan, skroman i zabavan. Nije on bogataš, ali od svog prihoda može za indijske prilike pristojno živjeti. Ima svoju rikšu, izgradio je za sebe i roditelje kuću na periferiji grada, a planira jednog dana kupiti automobil i razviti turistički biznis. On i ja imamo svoj tajni plan o najmu hotela u blizini gatova i ozbiljnom ulasku u hotelski posao, ali o tome neću sada. U svakom slučaju, nemojte se iznenaditi ako me jednog dana u budućnosti sretnete na gatovima Varanasija kao turističkog radnika.

Dinesh je u ranim četrdesetima, a radno mu je mjesto Kedar gat, jedan od 88 gatova na obalama Gangesa u ovom gradu. Svaki od njih kontrolira po jedna obitelj koja jedina ima pravo iznajmljivati brodove turistima. Monopol se prenosi s generacije na generaciju, a posao je precizno hijerarhijski organiziran i točno se zna tko što radi.

Svaku večer održava se ceremonija slavljenja Gangesa na obali, namijenjena više turistima nego duhovnim potrebama Indijaca, a mi na 'našem' gatu razgovaramo o svakodnevici, izmjenjujemo iskustva života u tako različitim kulturama kakve su hrvatska i indijska. Vjetar donosi aromu koji bi netko tko ne zna da se nalazimo točno između dva gata na kojima se vrše danonoćna spaljivanja mrtvaca, okarakterizirao kao – miris roštilja. Družim se s nizom zanimljivih karaktera koji žive oko rijeke i od rijeke, preživljavajući zahvaljujući turizmu, jer je ovaj grad sa svojim gatovima jedna od glavnih turističkih destinacija Indije.

Varanasi je Indija u malom, kaotičan i dojmljiv. Provlačite se uskim ulicama u kojima ni GPS ne pomaže između automobila, rikši, mase ljudi, krava koje žvaču neku kesu ili novine, prosjaka i poslovnih ljudi. Indija je i ovdje neopisiv napad na sva čula. Na gatovima kupači uživaju u zdravstvenim dobrobitima Gangesa, koji je na ovom mjestu u cijelom svom toku najzagađeniji, turisti hvataju šarene filmske kadrove za svoj indijski dnevnik, a među svima njima motaju se prodavači brodskih tura, razglednica, marihuane i navodno sveti ljudi koji rado poziraju za rupije ili dolare, što god imate u džepu.

Slušam ljubavne jade Mohita, markantnog devetnaestogodišnjaka, s licem boksača. Zajednički prijatelj Babu također radi za istog vlasnika brodova kao i Mohit, ali je niži u hijerarhiji, on je tek vozač broda koji ujutro i uvečer vozi turiste Gangesom. Mjesečno zaradi oko 300 kuna, dobije i napojnice i kaže da mu je to sasvim dovoljno za život kakav vodi, a taj je jako skroman. U desetoj godini odustao je od školovanja, trebalo je preživjeti, i počeo s prodajom razglednica turistima na gatovima. Danas, petnaest godina kasnije, vozi brodove i nema mnogo šansi za napredovanje, ali čini se da mu to nimalo ne smeta, ima onu jednostavnu indijsku filozofiju skromnosti i trpljenja onoga što život donese, a njegov je život, kaže, dobar, o čemu svjedoči osmijeh koji ne skida s lica.

Već pet godina tajno ljubuje s djevojkom od koje ga odvajaju kastinski sustav i roditelji. Zabranjena im je komunikacija, tek ponekad tajno se pogledaju na ulici, ali oboje od svoje ljubavi ne odustaju. U Indiji brakove dogovaraju roditelji i taj je običaj još uvijek duboko ukorijenjen, a bračne su veze uvijek utemeljene na snažnom utjecaju kasta, pa su brakovi između različitih kasta – nepoznati. Gotovo 4000 godina stara tradicija, koja podrijetlo vuče još od dolaska Arijevaca na potkontinent, i danas je temelj indijskog društva. Mohit tako nema šansu za realizaciju svoje ljubavi, otac mu to ne dopušta, i taj osjećaj frustracije beskrajno ga muči. S interesom, ponekad i zavišću sluša o 'relaksiranim' europskim ljubavnim običajima, ovdje potpuno nerazumljivima, i očekuje nekakvu pomoć ili barem utjehu iz mog, kaže on, bogatog iskustva.

Ali ni Mohitovo životno iskustvo nije beznačajno, pripadnik je bandi s gatova. Svaki gat grad je u malom, ima svoje šefove, korupcijsku mrežu u kojoj svi surađuju, ima redikule, ali i bande koje se povremeno sukobljavaju u masovnim tučnjavama. Da je moj novi prijatelj uvijek u prvim redovima, svjedoče njegovo lice i šake, a jednom je odležao mjesec dana u zatvoru. 'Samo zato što nisam bogat, a oni koji imaju novca kupe svoj izlaz na slobodu', rezignirano kaže.

Dinesh ovaj put ima novost: s ponosom mi pokazuje u mobitelu sliku djevojke koja će uskoro postati njegova žena. Potvrđujem dolazak na svadbu i komplimentiram djevojci na fotografiji. Nije ljepotica i ima 35 godina, za indijske ženidbene običaje odavno je prestara, ali ako je dobra mom prijatelju, dobra je i meni. Potvrđujem dolazak na svadbu.

Na Kedar gatu, među Dineshovim prijateljima, koji ubrzo postaju i moji, provodim večeri. Uvečer plovimo malim brodom po rijeci, puštamo da nas voda nosi i u potpunom spokoju rijeke gledamo živost na gatovima. Uz Dineshov džoint – ja opijate, naravno, nikad ne konzumiram - i pivo razgovaramo o smislu života. Nakon nekog vremena, ne znam zašto, zaključujemo da ovakav mir i spokoj koji donosi noć na Gangesu neki tamo Jeff Bezos ili Bill Gates, svi ti najbogatiji ljudi svijeta nikad ne mogu kupiti. A mi ćemo osim ovog mira imati jednom i zajednički hotel koji u pozno doba noći narasta do razmjera nekog Hiltona. Naš smijeh dugo odjekuje nad spokojnom rijekom umotanom u mlačnu indijsku noć.