Nakon nekoliko dana boravka na Kumbh Meli na Gangesu pored Allahabada, najvećem svjetskom festivalu, preciznije najbrojnijem po broju okupljenih ljudi (u mjesec i pol dana 150 milijuna posjetitelja-hodočasnika) i nakon što sam već stekao nekoliko milijuna 'jarana', na festivalu su se pojavili 'zemljaci'. Ovi su bili, za razliku od mene, duhovno prosvijetljeni.

U moj su VIP apartman uselili cimeri, Maha i Hanuman. U sobu do nas smjestile su se njihove supruge i još dvije prijateljice. Više nisam jedini stranac na masovnom okupljanju hindu hodočasnika, sad postoje i drugi koji mogu odgovarati na sva pitanja radoznalih Indijaca. A iza tih indijskih imena krije se zapravo neslužbena hrvatska hindu delegacija, zaslužna za moj posebni tretman od strane Jagat gurua. Hanumanova supruga Ishwari osobna mu je prijateljica pa su upravo ona i Hanuman bili su ta veza zahvaljujući kojoj sam i ja postao VIP gost jedne slavne osobe i organizatora cijelog festivala.

Hanumana njegovi hrvatski prijatelji poznaju po nadimku Čombe, iza kojega stoji Ognjen Armanda, dok je Ishwar mnogima izvan Indije poznata kao Ivana Dragaš. Ona je, inače učiteljica joge i organizira joga 'ekspedicije' po svetim mjestima Indije. Cijelo to šareno i zabavno društvo činio je i dalmatinski bračni par Hare Krišna: Maha (alias Marko Karuza), sa splitskom adresom (premda na njoj rijetko boravi) i Antonija, zasigurno jedina Hare Krišna iz Imotskoga! Željka indijsko ime nema, ali i ona se može smatrati Dalmatinkom: iako je iz Međimurja, sa suprugom na Hvaru, gdje i boravi, ima dućan zdrave hrane. I Nila, šesti član 'delegacije', s Hvara je pa sam se tih dana ugodno družio s mojim hindu Dalmatincima.

Jagat guruu, kao ni svetim ljudima svih vjera, ipak nisam prilazio. Bojim se da bi blizina moja naglašene duhovne gluhoće mogla naštetiti njihovoj duhovnosti. Uostalom, sasvim sam siguran da je dodir sa svim tim bezbožnicima, ponekim ateistom, komunjarom ili Jugoslavenom u mojoj zemlji naškodio brojnom katoličkom kleru. Pogotovo onima kojima je Bog osim rebra od kojeg je stvorio ženu, uzeo i dio mozga, ne znam za kakve potrebe. Jer koji bi pametni duhovni pastir, u ovom slučaju katolički, mogao lupetati onakve gluposti o 'drugotnoj' ženi, utjecaju pornografije na gubitak menstruacije, izradi parfema od pobačenih fetusa, nemogućnosti da žena zatrudni prilikom silovanja…

Intenzivno se družimo tih dana moji Dalm-hindusi i ja, zanima me koji razlozi nekog iz daleke, dominantno katoličke zemlje navedu da se odrekne domoljubnog jelovnika sastavljenog od pršuta, pečene janjetine, pašticade i oda se indijskoj duhovnosti i, kvragu, vegetarijanstvu. Svatko od njih šestoro zanimljiva je priča o potrazi za duhovnošću u svijetu koji se prepustio materijalnom. I tako sjednemo, najčešće uvečer, nakon što oni odrade svoje duhovne, a ja svoje banalne materijalne potrebe. Skuhamo čaj na jedinoj utičnici za struju koju imamo u VIP apartmanu jednim od onih improviziranih 'zatvorskih' kuhala u kojem su vam šanse da skuhate čaj ili da vas ubije struja otprilike fifty-fifty i razgovaramo.

Čombe i Ivana, pardon Hanuman i Ishwari, dugo su zajedno, imaju i dijete u osnovnoj školi i službena im je adresa boravka - upravo zbog škole - Zagreb, ali ih mjesto ne drži previše. On Ivani prepušta priču o duhovnosti, a sam se u kulture Istoka zaljubio još prije dvadeset godina putujući jugoistočnom Azijom. Bio je to u početku budizam, a susret s budućom suprugom odveo ga je na put hinduizma, kad su zajedno, kako kaže, igrom slučaja, jedne ljetne noći u Hvaru inicirani u tu priču.

'Te se noći', kaže Čombe-Ognjen-Hanuman, 'dogodilo čudo. Ja, zadrti mesožder, a otac moje supruge pritom je i mesar, nakon te noći nikad više nisam okusio meso, ribu ni jaja. Nikada više nisam učinio nikakvo nasilje prema životinjama.'

Pokušavam objasniti da i ja volim životinje, ali tko može oprostiti pečenoj janjetini?

'Samo ti daj', kaže tolerantni Čombe, s guštom konzumirajući svoj thali, omiljeno indijsko vegetarijansko jelo.

Piše li se hindusom u hrvatskim popisima stanovništva, pitam.

'Samo na aplikaciji za indijsku vizu!', kaže.

Ivana, koja se ne smatra ni kršćaninom, ni muslimanom, ni hinduistom, riječ hinduist kao učitelj joge objašnjava drugačije:

'Naša duhovnost je apsolutna, nepromjenjiva... na nju ne mogu odgovoriti nijednim svjetovnim jezikom!'

Zašto je baš, među desecima tisuća gurua u Indiji, odabrala Jagata, zanima me?

'Kaže se da kad je učenik spreman - učitelj dolazi. Ne mogu objasniti taj osjećaj, ali kad sam ga prvi put vidjela – srce je znalo. Duga je to priča, ali imamo predivan odnos. Učitelj ti je kao otac koji te zaštiti. Ma ne mogu ti opisati taj osjećaj učitelja i učenika, moraš sam probati...'

Evo, sljedeći put sigurno, kažem i smijemo se svi zajedno, brzo su me prozreli.

Željka, baš kao i Nila, nema indijsko ime, a ovdje je, kaže, jer istražuje sebe.

'Duhovnost je veliki dio mene i zbog nje sam krenula istraživati. Je li to hinduizam ili nešto drugo, nemam pojma. To su ionako tek ladice u koje se stavljamo. Meni je tijesno unutar njih i mračno je često. Hindusi su na tragu istine, čini mi se, i zato ih pratim. Ponizni su, dosljedni, vole odricanja i strogosti, sve samo da se bolje povežu. Još uvijek lutam... I tražim.'

Maha Jvala Das i Anuradha Devi Dasi, alias Marko Karuza i Antonija Čelan Karuza, odavno više ne traže, pronašli su se u pokretu Hare Krišna. Nisu sljedbenici Jagat gurua, ali su tu u dobrom društvu svojih prijatelja vezanih uz prakticiranje joge. Maha se kao Hare Krišna prepoznao u petnaestoj godini, početkom rata u Hrvatskoj, upoznavši se, sasvim slučajno, s tim pokretom preko literature do koje je došao. On svoj put vidi kao 'put nenasilja, zdravlja, srca, razuma i dobrog ukusa'.

Posebno mi je zanimljiva priča Antonije-Anuradhe, ipak je ona prvi i jedini pripadnik Hare Krišne iz Imotskoga, nije to mala stvar. Magistrirala je klarinet na Glazbenoj akademiji u Splitu, zanima je ples, a kako je Indija u oba ta segmenta izuzetno bogata, djeluje logičan njen odabir Akademije klasičnog plesa u Vrindavanu, svetom mjestu u blizini Delhija, gdje je pred diplomom.

Ona i Maha ljeti rade, najčešće u Irskoj, 'ili gdje se otvori sezonski posao', skupe novac pa jesen i zimu provode na svetim mjestima Indije, meditirajući i proučavajući klasični ples (Antonija) i vedsku metafiziku u Mahinom slučaju. Ili kao sad, podučavaju jogu u ovoj indijskoj pustolovini koju vodi Ivana.

A onda u kasno proljeće sele se u Hrvatsku te širom regije, kako kažu, 'dijele stečena znanja i spoznaje'.

U meni se budi vodič po Indiji, ono što radim već godinama, pa nove prijatelje vodim na sveto mjesto na ušću triju rijeka, Triveni Sangam, gdje će se uskoro u jednom danu okupati 30 milijuna ljudi. Kako nemam namjeru dužiti se s potencijalnim stampedom – ne bih bio prvi na festivalu, 1954. poginulo je tisuću hodočasnika – odlazimo tamo na dan manje gužve, jedva nekoliko tisuća kupača.

Usput sam se opet zapričao s Antonijom, kopka me kako to Imoćani završe kao Hare Krišne, ali i pitanje celibata u kojem ona i Maha, kako njihovoj vjeri i priliči, žive. Ali za taj dio priče morat ćete pričekati sljedeći nastavak.