U drugom nastavku putopisnog serijala Jasena Boke, koji tportal vikendom ekskluzivno objavljuje u naredna tri mjeseca, doznajemo kako je bilo na Kumbh Meli, velikom festivalu prema kojem koncert na Woodstocku izgleda kao komorno okupljanje, što po indijskim uzusima znači VIP apartman, kako je naš autor završio kao poseban gost duhovnog vođe Jagat Gurua te što Indijcima znači 'Đe si, jarane'
Kad posvuda oko sebe čujete ono poznato ‘Đe si, jarane’, znate da ste stigli na Kumbh Melu, festival koji je svjetski rekorder po broju okupljenih ljudi, a poznajući Indiju i mnogoljudnost koja je karakterizira, uopće me ne čudi to da se takav skup događa upravo na potkontinentu. Zašto najveće ljudsko okupljanje? Jednostavan odgovor: između 15. siječnja i 4. ožujka ove godine na pješčanim sprudovima u blizini Allahabada boravilo je 150 milijuna ljudi, a čak njih 30 milijuna bilo je na Triveni Sangamu, mjestu na kojem se rijeka Jamuna pridružuje Gangesu u samo jednom danu, na ‘velikom kupanju’ u Gangesu.
Kumbh Mela, skup prema kojem koncert na Woodstocku izgleda kao komorno okupljanje, zapravo je hodočašće koje se održava naizmjenično u četiri indijska grada, u razmaku od tri godine i ciklusu od 12 godina. Ono najveće i najpoznatije održano je ove godine u Allahabadu, na obalama Gangesa. Točni datumi festivala temelje se na složenim astrološkim izračunima pozicija Jupitera, Sunca i Mjeseca, jer u Indiji se ni u kupovinu ne ide bez konzultacije s osobnim astrologom.
Malo sam se razočarao kad sam saznao da ono ‘Đe si, jarane’ zapravo nije dokaz bliske srodnosti naših susjeda Bosanaca i Arijevaca, nego da je posebni pozdrav na ovom svetom okupljanju. ‘Jai Sya Ram’ (nekim fonetskim čudom to zvuči baš kao: ‘Đe si, jarane’) znači ‘Pozdrav Siti i Rami’, u kojem je Sita pratiteljica Rame (inkarnacije Višnua i Krišne) i avatar Lakšmi, hinduske božice prosperiteta, sreće i dobrog karaktera. Oboje su protagonisti slavne Ramajane. Šareni indijski panteon uključuje desetke tisuća božanstava pa je malo teško pohvatati konce, ali, na svu sreću, nisam ovdje zbog vjeronauka, nego Gangesa.
>>> Jasen Boko na tportalu ekskluzivno piše o tri mjeseca puta Indijom
>>> Prethodne tekstove Jasena Boke čitajte na OVOM LINKU
Paradoksalno, Allahabad, uz Varanasi najsvetije mjesto za svakog hindusa, danas nosi ime muslimanskog boga, ali u Indiji me više ništa ne čudi. U svakom slučaju, hindusi vam neće spomenuti Allahabad, za njih je to Prayagraj, što na sanskrtu – jednom od najstarijih indoeuropskih jezika, kojima pripada i nešto noviji hrvatski – znači ‘mjesto žrtve’.
Meni je Kumbh Mela u Allahabadu djelovala kao idealno mjesto za početak puta Gangesom, iako se nalazi više od tisuću kilometara od samog izvora u Himalaji. Izvoru ću se vratiti u ljeto, kad vremenski uvjeti omogućuju ulazak visoko u Himalaju, a sad je trebalo posjetiti najveće hodočašće na svijetu i osjetiti značenje svete majke Gange za Indijce.
Allahabad se, geografski, nalazi na ušću Jamune u Ganges, najveće pritoke svete rijeke, koja ima jednako religiozno značenje kao i sama ‘majka’. Međutim, za hinduse taj grad je mjesto susreta tri rijeke, iako onu treću, Sarasvati, nitko nikad nije vidio. Ona je, naime, mitska rijeka, a hindusi su odlučili da upravo ondje bude mjesto njezina mističnog spajanja s Gangesom, što cijeloj priči daje dodatnu duhovnu dimenziju. Zapravo, Sarasvati je nekad davno i postojala, ali na sasvim drugom mjestu u Indiji i u međuvremenu je, zbog klimatskih promjena, nestala, da bi danas prerasla u mit.
Indija je zemlja festivala, ali ovaj je po svemu najznačajniji i najveći. Kako nisam pobornik masovnih okupljanja, Kumbh Meli pridružio sam se na samom početku, dok se hodočasničko društvo još okupljalo, jedva da ih je bilo nekoliko milijuna. A da cijela priča o najvećoj svjetskoj fešti bude posebna, pobrinuo se veliki duhovni vođa i jedan od glavnih organizatora festivala Jagat Guru, čiji sam osobni gost bio tih dana.
E sad, kako netko cijepljen od duhovnosti još u mladim danima završi kao gost velikog gurua i u očima milijuna sljedbenika pravog sveca te osobnog i utjecajnog prijatelja indijskog premijera, posebna je priča, a u njoj su prste imali neki produhovljeni Splićani koji su me preporučili. Ali o njima u sljedećem nastavku, kad se i oni pojave na Kumbh Meli.
Posjet najvećoj fešti na Gangesu, čak i onih dana kad ondje boravi ‘samo’ desetak milijuna ljudi, jedinstveno je iskustvo. Izložba egzotičnih lica i odjeće, šareni vašar karaktera i mjesto koje nijedan guru neće propustiti. Pa samo je takvih ‘svetaca’ ove godine bilo čak četvrt milijuna oko rijeke! Među svima njima vidio sam prvih dana samo jednog stranca, sebe samog, pa sam imao osjećaj da sam se rukovao i izgrlio sa svakim hodočasnikom dok smo srčano uzvikivali 'Đe si, jarane' - tolika je bila njihova želja da me pozdrave i pohvale što sam se pridružio njihovom najvećem festivalu.
Kao štićenik velikog Jagat Gurua imao sam svoj ‘VIP apartman’ s kupaonicom, premda ovdje i ‘VIP’ i ‘apartman’ i ‘kupaonica’ ne označavaju ono što bi se podrazumijevalo u Europi, te pristup kazanu na kojem jedu tisuće hodočasnika.
Cjelodnevni obilazak kupača, mistika i gurua s nadnaravnim sposobnostima, ako se ne opterećujete duhovnošću, zabavan je doživljaj. Neki od svetih ljudi cijeli festival provedu na jednoj nozi, drugi pod vodom satima zadržavaju dah, čak i danima, treći su naglavce zakopani u pijesku ‘kol'ko triba’, a jedan je, uvjeravali su me, zaronio u Ganges još na prethodnoj Kumbh Meli prije šest godina i još nije izronio.
Tradicija festivala, uvjeravaju me, stara je 5000 godina, premda za takvu tvrdnju ne postoje materijalni dokazi, ali kad su duhovnost i vjera trebali nekakve banalne dokaze? Hindusi će vam rado ispričati kako je nastala Kumbh Mela: kumbh je posuda, a mela je festival, pojasnit će vam. U vrijeme kad su se bogovi i demoni borili za sveti pehar (kršćani bi rekli Sveti gral) napunjen nektarom besmrtnosti, lukavi bog Višnu, odjeven u ženu, ukrao ga je demonima. Ali dok ga je nosio u nebesa, četiri su kapi pale na zemlju i nastala su četiri sveta grada, među kojima je i današnji Allahabad, pardon: Prayagraj. Kad se zainteresirate za indijske mitove, shvatite da je velik broj indijskih svetih mjesta nastao upravo na taj način, tako da je bogovima na putu prema nebu ispalo nešto iz ruke, ali o tome kasnije.
Kumbh Mela je tako nastala kao ciklično hodočasničko putovanje između četiri grada, a kako me uvjeravao jedan od vjernika koji je potegnuo čak s juga Indije, Ganges se u vrijeme održavanja festivala pretvara u onaj Višnuov božanski nektar besmrtnosti pa kupanje u njemu, uz obilno ispijanje njegove svete vode, donosi besmrtnost. Shvatio sam već da ispijanje Gangesa na različitim mjestima hindusima donosi različite blagodati, u Varanasiju oslobađanje od vječnog umiranja i ponovnog rađanja, ovdje besmrtnost, pa na govor mog novog prijatelja nisam uzvratio dosadnom pričom o bakteriološkoj ispravnosti božanskog nektara i tako mu kvario veselje. Znam sigurno da jedina blagodat koju ispijanje Gangesa može donijeti krhkim Europljanima jest ozbiljan proljev. Ipak, da osnažim vjeru ovog ljubaznog Indijca, i sȃm sam zagazio u svetu rijeku. Stopala mi se, zasad, nisu pomladila, za besmrtnost još ne znam, ali pozitivno je da na tim posvećenim stopalima i nakon povratka kući uspješno hodam.
A onda, kad sam već stekao nekoliko milijuna ‘jarana’ na Kumbh Meli, pojavili su se novi Europljani u liku grupe Hrvata, za razliku od mene, duhovnih i prosvijetljenih hinduizmom. Među njima su i oni zaslužni za to što sam poseban gost Jagat Gurua pa znam da me čeka nekoliko dana intenzivnog prosvjetljenja.
Jasen Boko: (Auto)biografija
Radio sam u rudnicima zlata u Australiji i tvornici ribe na norveškom sjeveru, brao maline u Quebecu, studirao u New Yorku, autostopirao u Burmi i Iranu, penjao se po Himalaji, kupao u Titicaci, nosio eksploziv u kamenolomu, rušio ostarjele dimnjake u tvornicama, spuštao se niz kanjone… Ima još: putovao sam Putem svile lokalnim prijevozom, susreo se s Odisejom na Mljetu (dobro, ovo zamalo), tražio Aleksandra među talibanima u Afganistanu, Dioklecijana u Turskoj i Che Guevaru širom i poprijeko Južne Amerike, plovio Gangesom i Mekongom, penjao se slobodnim stilom u ekstremnim stijenama, putovao, putovao, putovao…
Imam ja i ozbiljan dio života. Diplomirao sam dramaturgiju i svjetsku književnost, bio samostalni umjetnik, dramaturg, urednik, novinar, ravnatelj Drame splitskog HNK, kazališni producent...
Dramski tekstovi igrani su mi u dvadesetak kazališta u četiri zemlje. Objavio sam dvanaest knjiga, od toga ih je pet putopisnih, prevođen sam na niz egzotičnih jezika (azerbajdžanski, turski, španjolski, čak i hrvatski!). Za svoje pisanje zaslužio sam niz nagrada, a najvažnije su Kiklop za najbolju knjigu publicistike 2012. za knjigu 'Tragovima Odiseja' te Marin Držić za dramu 'O kupusu i bogovima' 2010.
Održao sam stotine predavanja o svojim putovanjima i knjigama u više zemalja (čak i u Parizu!), a moje se knjige, kaže izdavač, dobro prodaju. Po zanimanju sam, barem onom u duši - nomad.