Pisac i pustolov Jasen Boko uputio se u novi projekt/knjigu o njegovoj omiljenoj destinaciji – Indiji, usredotočivši se ovaj put na svetu rijeku Ganges. Tportal u narednim vikendima ekskluzivno donosi priče o tromjesečnom putovanju niz svetu rijeku Ganges, Majku Gangu, kako je Indijci zovu, od izvora visoko u Himalaji pa do njezinog spoja s Brahmaputrom i ušća u Bangladešu
Arjun je indijski učitelj u pedesetim godinama života i u Varanasi na Gangesu iz rodnog Punea dolazi barem jednom godišnje, i češće kad stigne, iako ga od rijeke dijeli više od 1500 kilometara. Kao i najveći broj Hindusa, Ganges smatra svetim, a hodočašće na rijeku svojom duhovnom obvezom koja mu, kaže, pomaže izdržati ne uvijek zabavnu svakodnevnicu.
Rano je jutro na rijeci, tek sviće, a u siječnju, čak i u suptropskoj Indiji, ovdje na sjeveru nije toplo. Ipak, Arjun na obali nije sam, tisuće hodočasnika svako jutro dolaze na svoje ritualno kupanje. S obzirom da je riječ o jednoj od pet najzagađenijih rijeka svijeta, već sam dodir s takvom vodom nije nimalo zdrav. Međutim, ono što ovi Indijci rade ne može se nazvati dodirom, oni obavljaju ritualno kupanje, koje uključuje umivanje i uranjanje u vodu, ali ni tu njihov kontakt s rijekom ne završava. Kako je ta voda sveta i donosi pročišćenje – uklanja sve nečistoće iz tijela i duha, tvrde, i nudi niz dobrobiti za zdravlje, duhovno i fizičko - Indijci Ganges i piju! Među onima u rijeci koji piju svetu vodu je i Arjun.
Na Ganges nisam došao da bih ga pio, nisam sigurno došao na njega ni da se duhovno okrijepim kupanjem u Majci Gangi, kako Indijci zovu svetu rijeku. Ali iako sam, kako bi rekao Mile Kekin, 'na šesto čulo gluh k'o top', u ova četiri desetljeća, koliko dolazim u Indiju, nisam mogao ne primijetiti što sveta rijeka znači lokalnom stanovništvu. Iskreno, Ganges i život koji se uz rijeku događa mene je, kao i sve one koji dođu ovdje, potpuno fascinirao. Pa sam ga odlučio temeljito istražiti, putovati njim od izvora do ušća, pratiti ga od izvora u himalajskom ledenjaku Gangotri do delte koju dijele Indija i Bangladeš 2620 kilometara dalje.
Po dužini Ganges je tek 34. svjetska rijeka, čak ni u Aziji nije među prvih deset, ali je u mnogo, ne samo statističkih, činjenica rekorder. Na području rijeke i zahvaljujući njoj živi više od 500 milijuna ljudi, čime se nijedna druga svjetska rijeka ne može pohvaliti. Ganga je i najsvetija rijeka u svijetu i jedina koja ima status božice, ali i jedna od najzagađenijih. Nekoliko je rijeka u svijetu koje su možda i više ekološki ugrožene, pa i zagađenije od Gangesa, ali nijednu od njih lokalni stanovnici ne piju!
O tome razgovaram s Arjunom, uz čaj nakon jutarnjeg 'pročišćavanja'. On je visokoobrazovan čovjek, učitelj, ne radi se o nekom nepismenom tko nije upućen u bakteriološke tajne Gangesa. Pokušavam ga podsjetiti na zagađenost, koja je ovdje u Varanasiju najveća u cijelom toku. Spominjem indijska istraživanja koja govore da bakterijski standard rijeke, konkretno u Varanasiju, 10.000 puta prelazi onaj dozvoljeni maksimum koji običnu vodu pogodnu za kupanje dijeli od tekućine opasne za ljudsko zdravlje. Ponavlja se ono što sam već čuo od sugovornika o Gangesu, bez obzira na kojem su mjestu društvene ljestvice. Njihov je argument uvijek isti:
'Ganga se ne može suditi znanstvenim standardima! Sve ja to znam, ali je činjenica da je ta voda sveta i time zaštićena, jer kako bismo inače svi mi koji se u njoj kupamo i pijemo je ostali živi?'
Taj dio priče i mene zbunjuje. Iako znanost tvrdi kako je učestalost malignih oboljenja i zaraznih bolesti uz Ganges znatno veća nego na ostatku potkontinenta, činjenica je da nakon jutarnjeg kupanja i nekoliko gutljaja svete vode nitko ne pada mrtav.
Istina, mrtvaci su u Varanasiju svakodnevna pojava, a među desetak svetih mjesta na Gangesu između izvora i ušća ovaj grad u Uttar Pradeshu neprikosnoveno je duhovno središte hinduizma. Osnovao ga je, kaže legenda, koju Indijci drže kao svetu istinu, Šiva, a još najstariji indijski spisi Vede spominju ga kao sveti grad. U takvom kontekstu nije čudo da je Varanasi najpoželjnije mjesto za smrt, jer tko u njemu umre, zajamčena mu je mokša, prosvjetljenje, odnosno oslobođenje od začaranog kruga umiranja i ponovnog rađanja. Prevedeno na kršćanski jezik, smrt u Varanasiju znači put ravno u raj, pa nije nikakvo čudo da milijuni Hindusa pokušavaju baš to: umrijeti u Varanasiju. Dva gata uz obale Gangesa na kojima se odvijaju tradicionalna spaljivanja mrtvih tijela u neprestanom su pogonu, ali ta posmrtna sreća i košta. Što znači da velik dio umrlih, većina koja si to ne može priuštiti, ostaje bez kremacije pa njihova tijela završavaju direktno u Gangesu, a jednaka je sudbina i crknutih životinja. Uz Ganges i njegove pritoke leži desetak milijunskih gradova i 30 onih većih od 100.000 stanovnika, a tek trećina fekalnih voda iz tih gradova prolazi kroz kakve-takve filtre, ostatak se izravno izlijeva u rijeku. Uz Ganges su i značajna industrijska postrojenja te njihov nusprodukt - kemikalije i većina indijske poljoprivrede (sa svim pripadajućim pesticidima i herbicidima) pa je pravo čudo da u rijeci i oko nje još ima života.
'Slažem se sa svim što si rekao, ali ta je voda i sveta i ona pročišćava, ovo drugo manje je važno!' pokušava zaključiti diskusiju Arjun.
'Ali', ne dam se, 'utvrđeno je da…'
'Gledaj', prekine me Arjun, 'odsad na svaku tvoju riječ protiv majke Gange, ja ću popiti gutljaj njene vode!'
I spremno iz torbe izvuče bocu koju je, po dobrom indijskom običaju, napunio vodom iz Gange kako bi je odnio kući da i tamo svakog jutra može popiti sveti gutljaj.
Ušutim i nastavimo piti čaj uz Ganges, čavrljajući o indijskoj svakodnevici. Ne razbijam glavu činjenicom da u Varanasiju na gatovima nema vodovoda i da je jedina voda od koje vlasnik improvizirane čajane s dva plastična stolca na kojima sjedimo može napraviti čaj upravo ona iz Gangesa. Shvatio sam to odavno: pokušate li putovati Indijom s usađenim nam europskim duhom racionalizma i kritičke analize, nećete dugo izdržati. Baš ništa u ovoj zemlji ne podliježe logici kakvu poznajemo. Iskreno, mislim da je to jedna od stvari koje mi se ovdje sviđaju.
Srdačno smo se na kraju druženja Arjun i ja pozdravili i razišli, stekao sam još jednog indijskog prijatelja. Iako je iz perspektive europske logike nemoguće u Indiji među njenih 1.364.000.000 stanovnika istu osobu slučajno sresti dvaput, ja znam da ću ga, preživi li on to jutarnje kupanje, opet vidjeti.
I jesam, sljedećeg sam jutra morao provjeriti: da, Arjun je i ovaj put preživio, kupao se i ispijao prve jutarnje gutljaje svete rijeke. Samo sam mu mahnuo iz daljine, odmahnuo je veselo i nazdravio mi vodom iz Gangesa. E pa - nazdravlje!
Jasen Boko: (Auto)biografija
Radio sam u rudnicima zlata u Australiji i tvornici ribe na norveškom sjeveru, brao maline u Quebecu, studirao u New Yorku, autostopirao u Burmi i Iranu, penjao se po Himalaji, kupao u Titicaci, nosio eksploziv u kamenolomu, rušio ostarjele dimnjake u tvornicama, spuštao se niz kanjone… Ima još: putovao sam Putem svile lokalnim prijevozom, susreo se s Odisejom na Mljetu (dobro, ovo zamalo), tražio Aleksandra među talibanima u Afganistanu, Dioklecijana u Turskoj i Che Guevaru širom i poprijeko Južne Amerike, plovio Gangesom i Mekongom, penjao se slobodnim stilom u ekstremnim stijenama, putovao, putovao, putovao…
Imam ja i ozbiljan dio života. Diplomirao sam dramaturgiju i svjetsku književnost, bio samostalni umjetnik, dramaturg, urednik, novinar, ravnatelj Drame splitskog HNK, kazališni producent...
Dramski tekstovi igrani su mi u dvadesetak kazališta u četiri zemlje. Objavio sam dvanaest knjiga, od toga ih je pet putopisnih, prevođen sam na niz egzotičnih jezika (azerbajdžanski, turski, španjolski, čak i hrvatski!). Za svoje pisanje zaslužio sam niz nagrada, a najvažnije su Kiklop za najbolju knjigu publicistike 2012. za knjigu 'Tragovima Odiseja' te Marin Držić za dramu 'O kupusu i bogovima' 2010.
Održao sam stotine predavanja o svojim putovanjima i knjigama u više zemalja (čak i u Parizu!), a moje se knjige, kaže izdavač, dobro prodaju. Po zanimanju sam, barem onom u duši - nomad.