Che Guevara i danas je na Kubi iznimno popularan. Čak i oni kojima je komunizam sjeo na vrh glave i kojima je dosta šezdeset godina vladavine braće Castro prema njemu imaju respekt. Jednostavno, Che je umro ‘na vrijeme’, da ne stigne biti dio razočaranja idejama revolucije. ‘Bio je idealist’, s poštovanjem će mi reći Juan, da bi nastavio s primjedbama na rezultate revolucije koje živi. Che te ‘rezultate’, koji iz perspektive Kubanaca djeluju prilično nepodnošljivo, nije doživio, pa ga za njih nitko ni ne krivi.

Običnim ljudima život se nije promijenio od vemena Chea

Problemi Južne Amerike zbog kojih se liječnik transformirao u revolucionara i danas su isti: grabež multinacionalnih kompanija i danas iscrpljuje kontinent, a na vlasti su - osim u slučaju Bolivije i Ekvadora - i dalje oni kojima Sjedinjene Američke Države upravljaju daljinskim upravljačem. Većini običnih ljudi život se nije promijenio od vremena Cheova velikog putovanja kontinentom, a bijeda i pothranjenost i dalje su sveprisutni. Jedina je razlika ta da oni bogati danas žive još bolje nego prije šezdeset godina i da su socijalne razlike još veće.

<<Sve o tome zašto je Jasen Boko krenuo na put zemljama kojima je prošao Che pročitajte ovdje>>

<<Dosadašnje putopise Jasena Boke čitajte OVDJE.

Postrevolucionarna priča na Kubi onemogućila je ovakvu situaciju, ali nije pronašla rješenje za bolji život. Otok je danas najbolji podsjetnik na to da komunizam uvijek izgleda bolje u teoriji nego kao praksa.

Istina, klasne razlike na Kubi, za razliku od ostatka kontinenta, zaista (još) ne postoje, ali jednakost u siromaštvu sigurno nije ono što je narod očekivao. Od parola o boljem sutra ne može se živjeti 60 godina pa će se sustav morati mijenjati. Pitanje je samo kojim će putem ići ta promjena, prema kineskoj verziji kapitalizma na socijalistički način ili brutalnom tranzicijom u kapitalizam, gubitkom socijalnih povlastica i vladavinom zakona džungle, u kojoj preživljavaju samo najsposobniji, kakav je prepoznatljiv u cijeloj Južnoj Americi.

Dok se čeka ta ‘bolja’ budućnost, Kuba preživljava. ‘Moglo se, može se, moći će se’, omiljena je Raulova parola, ali na ovaj način teško će se dugo ‘moći’.

Nepostojeća industrija i poljoprivreda

Bez obzira na sve prisutniji turizam na Kubi i znatne prihode od toga, turisti ipak nisu ono od čega država zarađuje najviše, ili barem tako tvrdi Kubanac koji vrlo otvoreno govori protiv režima. Naravno da to nisu ni gotovo nepostojeće industrija i poljoprivreda. Država najviše zarađuje od izvoza svoje pameti jer brojni kubanski inženjeri, liječnici i drugi visokoobrazovani kadrovi rade izvan zemlje. Za razliku od hrvatske situacije, u kojoj mladi ljudi odlaze u inozemstvo u svom aranžmanu, kubanske stručnjake organizirano izvozi država. I opet, za razliku od Hrvatske, Kubancima koje je poslala u inozemstvo kao stručnjake država uzima najveći dio prihoda. Nemaju ti ljudi izbora jer obitelji tih gastarbajtera kao jamstvo ostaju na Kubi.

Jedina država bez prometnih gužvi

Kako su plaće izuzetno niske pa od poreza država nema ozbiljan prihod, a besplatno obrazovanje, stanovanje i zdravstvo i golema državna birokracija donose velike rashode, komunistička vlast mora nečim popuniti prihodovnu stranu. Jedini je način nametnuti goleme poreze onima koji zarađuju u inozemstvu (a nisu emigranti, kao oni u Miamiju) i ‘derati’ one koji si mogu priuštiti luksuz kakav je na Kubi automobil. Zato stari, polovni automobili, kakvi se u Europi mogu kupiti za manje od 1000 eura, na Kubi koštaju i dvadeset puta više, od čega barem 90 posto ide državi. I zato je Kuba jedna od rijetkih zemalja u svijetu koju ne muči problem prometnih gužvi, automobili su izvan Havane rijetki, a ceste prazne.

Potrošačko društvo ovdje ne postoji i većina Kubanaca i dan-danas kupuje na točkice. Postoji mjesečna norma za to koliko po povlaštenim cijenama mogu kupiti prehrambenih proizvoda, uglavnom rižu, a broj tih artikala vlada smanjuje iz godine u godinu, pa najveći dio stanovnika ne živi nego preživljava. Ma koliko to brutalno zvučalo, ovdje se, za razliku od ostalih zemalja tog dijela svijeta, praktično cijele Južne Amerike, barem ne umire od gladi.

Minet, koji zahvaljujući turizmu dobro živi, nema primjedbi na režim. Nabrajajući dobre stvari na Kubi, navodi i kako zemlja nema problema s korupcijom, najozbiljnijim južnoameričkim problemom. Kako onda s nekoliko desetaka eura plaća i penzija preživljavaju Kubanci, pitam ga.

Ma kakva korupcija, to je život

Snalaze se, kaže Minet, liječnicima se uvijek nešto ostavi, nastavnici daju privatne repeticije istoj onoj djeci koju podučavaju u školi, zaposleni u hotelima za turiste uzmu nešto iz kuhinje za kuću, birokratima koji izdaju dozvole za ovo ili ono ostave se kokoš, riba, povrće, ono što već imaš, pa stvari bolje funkcioniraju…

- A to nije korupcija? - pitam.

- Nije – kaže Minet – to je način života na Kubi!

U novim okolnostima treba se snaći, pa ‘novom’ pristupu često svjedočimo. U malom restoranu u Vinalesu nekakav manager, osim jela, pokušava nam prodati još ponešto. Kako vidi da od nas nema puno koristi, prebacuje se na sljedećeg gosta, započinje s brojnim izrazima prijateljstva i dubokim respektom prema njegovoj zemlji (ma koja bila), a čim sazna da je ovaj na Kubi tek dva dana (naivčina, znači), započinje s ponudom.

Na prodaju je - sve

U sljedećih dvadesetak minuta, prije nego je siroti turist uspio ručati, uvjerio ga je u odlične popuste koje može za njega dobiti od svog ‘rođaka’ i prodao mu je turu taksijem po okolici, jahanje na konju, posjet obližnjoj turističkoj atrakciji s vodičem, a usred restorana u kojem radi ‘uvalio’ mu je i večeru u obližnjem konkurentskom restoranu. Ne prestaje: ima jako povoljan prijevoz do Havane, mora se okolicom provesti biciklom, a ima i prijatelja vodiča koji će ga provesti mjestima na koja turisti ne idu. Zanima li te salsa, amigo? Imam odličnu prijateljicu koja je učiteljica plesa, a (značajno mu namigne) to nije jedino u čemu je dobra! I to nije sve!

Dok smo mi završili s ručkom i napustili restoran, prodao je turistu raznih usluga za oko 200 eura, naglašavajući pritom da je zbog njegovih poznanstava i odličnih cijena uštedio barem 500 eura.

Našim odlaskom povoljna prodaja nije završila, turist je naručio i desert, pa nisam siguran da mu nije prodao i neku kuću ili mjesto u kubanskoj vladi. U pola cijene!

Najsvetije mjesto kubanske revolucije

Santa Clara, u središtu Kube, mitsko je mjesto revolucije. Osvajanje tog grada, koje je predvodio Che Guevara, označilo je i kraj Batistine vlade, a diktator je već sljedeću noć s obitelji, vojnim vrhom i cjelokupnim kubanskim trezorom pobjegao s Kube, da bi na vlast došli revolucionari. Zato je, kad je trideset godina nakon smrti u Boliviji konačno otkriveno tijelo Che Guevare, upravo ovdje napravljen mauzolej posvećen najpopularnijem Kubancu, koji je zapravo – Argentinac.

Lijep i dobro prezentiran kompleks danas je meta turista, a uz njega, na visokom stupu, vije se jedna od najvećih kubanskih zastava koju sam vidio na otoku. Puše vjetar, kakav već puše po karipskim otocima koji rashlađuje tropsku klimu, a onda primijetim da se stup sa zastavom, iako je vjetar tek umjeren, malo čudno ljulja. I, tek što sam maknuo pogled sa zastave, začuje se snažan tresak i vidim da se cijeli stup srušio, zajedno sa zastavom. Tek pukom srećom nije pao na nekog iz turističke grupe u njegovoj blizini. Brzo se pojavljuju dva vojnika i civil, potpuno zbunjeni. Civil brzo pod ruku stavlja zastavu, vojnici uzimaju konop kojim je bila podignuta na stup. Kratko vijećaju i odlučuju ostaviti srušeni stup na svom mjestu dok ne stigne direktiva što s njim.

Prilazim mjestu pada zastave i vidim bazu loše postavljenog stupa, koji je netko tko nema nikakvo iskustvo postavio u ‘fušu’ i bez utemeljenja. Pad stupa s kubanskom zastavom, na najsvetijem mjestu kubanske revolucije, u samom njenom ideološkom srcu, ukazuje mi se kao dojmljiva metafora stanja na Kubi. Ne popravi li netko temelj, a o tome nitko i ne razmišlja, sustav će se srušiti na prvom jačem vjetru. Jedino je pitanje hoće li pri tome padu biti i žrtava.

Od Ognjene zemlje do Kube

Točno stotinu i dvadeset dana nakon što smo još u listopadu napustili Split, Nikolina i ja vratili smo se kući. Prošli smo od Ognjene zemlje do Kube više od 50.000 kilometara, koristili nešto više od 200 prijevoznih sredstava (doslovno od konjske zaprege i bicikla do Airbusa) i spavali u 55 različitih kreveta. Otkrio sam izuzetno efikasnu, ali skupu dijetu: četiri mjeseca putovanja odnijela su mi i deset kilograma tjelesne težine.

Prvi dio projekta Che Guevara - od Ognjene zemlje do Kube - ovim je uspješno završen. Sad slijedi drugi: pisanje knjige o ovom jedinstvenom iskustvu. Hvala svim čitateljima ovih južnoameričkih priča (a bilo ih je, ako sam dobro brojio, ukupno 17) i vidimo se na promociji na Interliberu.