Na kraju obilaska kubanskog Muzeja Komiteta za obranu revolucije, na samom izlazu, zaposlenica muzeja jeftine Castrove propagande, koja provjerava ulaznice posjetiteljima, staje pred nas. Nakon što je provjerila da je nitko ne gleda, obraća nam se ispod glasa, tražeći na lošem engleskom 'napojnicu', iako je samo radila posao za koji je plaćena. Taj mi je naizgled nebitan detalj pomogao razumjeti situaciju na Kubi danas i stanje u kojem je još uvijek službeno slavljena 'revolucija'.

Komitet za obranu revolucije

Naime Komitet za obranu revolucije jedan je od temelja koji čine kubanski komunizam, zadatak mu je sačuvati ga od vanjskih i unutarnjih neprijatelja, a čini ga, nominalno, samoorganizirani narod, praktično svi Kubanci. Taj bi komitet trebao biti jamstvo vjere i odanosti naroda u ideje revolucije i ponos je službene vlasti pa ima svoj propagandni muzej u srcu Havane. Činjenica da njegova zaposlenica zapravo prosi napojnicu, temelj na kojem počivaju uslužne djelatnosti kapitalističkog, 'nenarodnog' sustava, i to od stranaca, najbolje govori da je, da parafraziram Shakespeareovog danskog kraljevića iz nenarodnog sustava, 'nešto trulo u državi kubanskoj'. 

<<Sve o tome zašto je Jasen Boko krenuo na put zemljama kojima je prošao Che pročitajte ovdje>>

Cijeli je sustav na rubu raspada

'Kontrarevolucionarni' potez zaposlenice revolucionarnog muzeja jasno pokazuje kako je cijeli sustav na rubu raspada i izgleda kao da Kuba ovakva kakva je danas ne može još dugo potrajati. Ali isto sam mislio i prilikom prethodnog posjeta prije petnaest godina pa je, evo, komunizam ipak opstao, čak i nakon Fidelove smrti. Ipak, dovoljno je vidjeti derutno stanje stare Havane i automobile koje voze ulicama da biste shvatili da malo što funkcionira. 'Vozni park' sastoji se od američkih velikih, stoput krpljenih automobila iz pedesetih, ruskih lada i moskviča iz osamdesetih te nešto novijih automobila u pravilu za 'službenu', državnu upotrebu. Veliki dio javnog prijevoza, posebno izvan Havane, uopće ne čine autobusi, nego adaptirani kamioni i, još češće - konjske zaprege. 

Najbolje zarađuju liječnici - 500 kuna

Da su kubanski automehaničari čudotvorci, jasno vam je kad vidite što sve vozi prilično pustim kubanskim cestama. Da od čuda žive i sami Kubanci, shvatite kad saznate da najveće plaće na otoku imaju liječnici koji zarađuju - 500 kuna mjesečno! Profesori zarađuju oko 300 kuna, a razni činovnici i zaposlenici državnih ustanova (a sve je na Kubi državno) na kraju mjeseca spreme u džep od 80 do 120 kuna.

S obzirom da su obrazovanje, zdravstvo i stanovanje besplatni, režijski troškovi minimalni, a u državnim dućanima ionako se malo što može kupiti, s tim se novcem donedavno moglo nekako preživjeti pa na Kubi ne možete vidjeti bijedu, prosjake i beskućnike, redovnu pojavu na ostatku južnoameričkog kontinenta.

Međutim sve veći broj turista, a Kuba ih godišnje primi više od četiri milijuna, bitno mijenja sliku. Kubanci koji su se uspjeli ubaciti u sada dopuštenu 'privatnu inicijativu' te imaju posla s turistima i njihovim dolarima klasa su koja se polako odvaja u društvu koje je donedavno bilo besklasno.

Kubanci na državnim plaćama nemaju što tražiti u dućanu

Običan čistač zahoda u baru koji posjećuju stranci od konvertibilnog sitniša u tanjuriću zaradi znatno više nego bilo koji liječnik, a taksisti koji rade s turistima već su pravi bogataši koji dnevno zarade dvije ili tri profesorske plaće. Polako se formira klasa koja može platiti puno više, pa raste i ponuda, ali i cijene u privatnim dućanima, u kojima Kubanci na državnim plaćama nemaju što tražiti.

Iz turističke perspektive Kuba je raj na zemlji, najjeftinija i bez dvojbe najsigurnija zemlja ovog dijela svijeta, s manje policije na ulici od bilo koje zemlje kroz koju smo prošli i s puno manje potencijalnih neugodnosti i opasnosti. Međutim sami Kubanci sigurno ne žive taj raj, premda u odnosu na ostale zemlje Južne Amerike, ovo sigurno nije ni pakao. Možda bi se situacija iz lokalne perspektive mogla definirati kao čistilište, a jednog, ne tako dalekog dana, znat će se i što ih na izlazu čeka, raj ili pakao. 

Vic o paklu

Juan, Kubanac koji je profesorski posao uspješno zamijenio turizmom, nakon rasprave o paklu i raju na ovom otoku uzvratio je popularnim kubanskim vicom, koji već neko vrijeme kruži otokom:

Dakle dobroj duši, čovjeku, već dugo stanovniku raja, dosadili su rajski užici pa je poželio vidjeti alternativu u ponudi. Izmolio on od svetog Petra da mu dopusti posjet paklu kako bi mogao usporediti dvije opcije vječnog života. Petar, milostiv prema rajskim dušama, dopusti mu jednodnevni posjet paklu. Na iznenađenje rajskog stanovnika, u paklu ga dočekaju odlični kokteli, sjajna kubanska glazba, grešne ljepotice spremne na svašta, ludi ples i permanentna zabava, jednom riječju uzbudljiv zagrobni život, raskalašeniji i bitno zabavniji nego u raju. Vrativši se svetom Petru, dobri čovjek službeno zatraži premještaj i nakon što popuni potrebne papire, potpiše novi ugovor - koji ne dopušta promjenu mišljenja - sretan se spakira i s potvrdom stalnog boravka ode u pakao. Međutim ovaj put ga dočeka Danteova slika pakla: vječna vatra, patnja, vragovi koji grešnike bodu trozupcima, strah, bol, uopće sve paklene muke detaljno opisane u Starom zavjetu.

Potpuno zbunjena duša priupita vraga, osobnog mu mučitelja, kako se dogodila ova promjena, jučer je pakao bio sjajno mjesto užitka, a danas je puka patnja. Vrag, okrećući novu mušteriju na gradelama, rado mu odgovori: 'Dragi moj, jučer si ovdje bio kao turist, od danas si stanovnik pakla, bez prava na odlazak!'

Autoironični vic vjerojatno najbolje govori o životu na Kubi i bitnoj razlici kako otok doživljavaju oni koji na njega dolaze kao turisti i oni osuđeni na život na njemu.

'Danas samo pečena piletina'

U turističkim dijelovima Kube, a takvih je sve više, gdje privatnici polako preuzimaju ponuđenu im inicijativu, lako je primijetiti razliku između restorana u državnim rukama i onih koje vode privatnici. Državni restorani uređeni su kao u Sovjetskom Savezu ili kod nas sedamdesetih - prazni su, brojno osoblje drijema po stolovima, a usudite li se ući u takav i kad vam konačno donesu naizgled bogat jelovnik, otkrijete da od svega navedenog imaju samo jedno ili dva jela. 'Danas samo pečena piletina', kaže lijeno konobarica, pa odmah zaboravite sve ostalo što ambiciozan jelovnik obećava, baš kao što su odavno zaboravljena obećanja o komunizmu kao realizaciji vjekovne čežnje čovjeka za savršenim životom.

Privatni restorani druga su priča: modernije su uređeni, nema viška osoblja koje se dosađuje po stolicama, izbor hrane je puno bolji, a najzanimljivije - sve je jeftinije, jer nema gomile zaposlenih, a nepotrebnih konobara i kuhara koje treba platiti. Budućnost se na Kubi danas nazire, jedino je pitanje koliko će tranzicija, prema kojoj komunizam polako, ali sigurno putuje, donijeti zadovoljstva ljudima koji već šezdeset godina žive u skromnosti, ali i egzistencijalnoj sigurnosti ovakvog društvenog uređenja.

Umjesto studija bave se sitnim turističkim biznisom

Suvremena Kuba se naočigled mijenja: iako država nudi kvalitetno, besplatno i svima dostupno obrazovanje (svatko tko želi na fakultet dobiva stipendiju i siguran državni posao nakon diplome), sve manje mladih ljudi, koji svakodnevno svjedoče životu onih koji su uspjeli ući u vlak turizma, želi studirati i nakon toga raditi u državnoj službi za stotinjak kuna mjesečno. Umjesto studija bave se sitnim turističkim biznisom, pokušavajući brojnim posjetiteljima za proviziju ponuditi večeru u restoranu, smještaj, taksi, izlet, ako treba i doživljaj seksa s lokalnim ženama (ili, ovisno o sklonostima, muškarcima), sve što se može za dolar kupiti. Na taj način, bez puno truda, mogu dnevno zaraditi mjesečnu plaću liječnika ili profesora, a bez muke dugogodišnjeg studiranja.

Razumljivo je zašto je onda Raul Castro, bratov nasljednik na komunističkom tronu, još prije desetak godina u jednom govoru - tradicija dugih političkih govora/predavanja o dobrobitima komunizma ovdje je omiljena disciplina - napao mlade da su inertni, lijeni i materijalistički usmjereni, sve ono što nikako nije u duhu 'novog čovjeka' kojeg je trebao stvoriti komunizam.

Za 30 sati pristupa mreži dvije do tri mjesečne plaće

Lako je bilo zadržati političku svijest o superiornosti komunizma dok nije postojala komunikacija s vanjskim svijetom, ali Kuba je prije nekoliko godina dopustila svojim stanovnicima kupovinu i korištenje mobitela, a otprije šest mjeseci otvoren je i javni pristup internetu, najčešće u gradskim parkovima, po relativno dostupnoj cijeni od šest kuna za sat vremena. Internet već ulazi i u privatne domove onih koji za 30 sati pristupa mreži mjesečno mogu izdvojiti dvije do tri mjesečne plaće državnog zaposlenika. Pritom nema, kao u Kini ili Iranu, blokade popularnih društvenih mreža ili inozemnih medija pa mladi Kubanci, u uvijek punim parkovima, na svojim pametnim telefonima (kako ih sa svojim službenim prihodima kupuju, još je jedna misterija života u komunizmu) jasno vide kako život izgleda u potrošačkom društvu i 'dekadentnom' kapitalizmu.

Jedna zemlja, dvije valute

O sve većoj podvojenosti društva i socijalnim razlikama koje polako rastaču društvo što se i dalje hvali socijalnom jednakošću svih svjedoči i činjenica da Kuba, kao jedna od rijetkih ako ne i jedina zemlja na svijetu, ima dvije valute u cirkulaciji. Jedna je moneda nacional, pezos, druga konvertibilni pezos (CUC). Prvi je donedavno bio narodna valuta, drugi je bio namijenjen isključivo turistima i razlike su u mogućnostima plaćanja jednim i drugim bile vrlo osjetne. Donedavno dvije odvojene valute sad su izjednačene u plaćanju (jedan CUC vrijedi 25 'nacionalnih' pezosa) i rijetka su mjesta na kojima se plaća isključivo jednom od njih. Nije daleko dan kad će Kuba ukinuti malo vrijednu nacionalnu valutu i prijeći isključivo na konvertibilni pezos, što će zapravo eliminirati jeftine dućane - danas otužno prazne - i uvesti manje-više tržišni princip ponude i potražnje. Kako će u takvom sustavu preživjeti obični Kubanci (a takvih je barem 80 posto) koji ne profitiraju od turizma, nisu se snašli u 'privatnoj inicijativi' i zarađuju u državnim službama stotinjak kuna mjesečno? Ti su dosad, zahvaljujući državnim dotacijama, za nacionalni pezos kupovali jeftinu hranu (premda rijetko i nakon čekanja u redovima), a kako će se snaći na slobodnom tržištu, pitanje je na koje država još ne nalazi odgovor.

Raul Castro, Fidelov odabrani nasljednik, već u poznim osamdesetima, glasno je najavio da ide u penziju - čak i kao politički penzioner imat će mirovinu od tek nekoliko stotina kuna - a tko će preuzeti vrući krumpir nakon složenog kubanskog izbornog procesa koji traje već neko vrijeme, znat će se kasnije ove godine. Zanimljivo je da kandidate za lokalnu i parlamentarnu vlast zaista bira narod, pa iako je komunistička partija jedina stranka, mogu biti izabrani i oni koji nisu nikad bili u toj partiji. Jedno je sigurno: u uvijek nepredvidljivoj Kubi nemoguće je išta sa sigurnošću prognozirati. Ljudi s ulice u temeljite promjene sustava ne vjeruju, ali njih se ni ranije ništa nije pitalo niti su o čemu odlučivali.

Elementarne stvari dostupne su svima

Unatoč svemu navedenom, stvari na Kubi ipak nisu tako crne, a za razliku od svih ostalih zemalja Južne i Srednje Amerike, u zemlji nema vidljive sirotinje, a ni uličnog kriminala sveprisutnog u ovom dijelu svijeta. Elementarne stvari dostupne su svima i nitko ne umire od gladi, niti živi na ulici, čemu sam svjedočio posvuda u ostatku kontinenta, pa na Kubi solidarnost očito i dalje postoji. 

Ova zemlja ima jednu od najvećih svjetskih stopa pismenosti, a na prste jedne ruke mogu se nabrojati zemlje u svijetu u kojima je manja smrtnost djece do pet godina. Životni vijek je duži, obrazovanje i bolnice besplatni su i dostupni svima i ne postoji privatno vlasništvo koje ograničava pristup na veliki dio inače javnih prostora. Za razliku od Meksika ili Kolumbije, gdje ne možete pristupiti plažama osim na mjestima gdje ćete za to platiti (činjenica koja nam i u Hrvatskoj postaje dobro poznata), ovdje je plaža i dalje javno dobro, čak i kad je na njoj ekskluzivni hotel namijenjen strancima.

Smiješna američka propaganda

Kubanci mogu putovati bilo kamo u inozemstvo, pa i u Ameriku, pod uvjetom da to mogu platiti i da uspiju dobiti vizu. U 'zemlji demokratske slobode', Sjedinjenim Američkim Državama, Amerikancima je dopušteno putovati na Kubu samo ako imaju neki jako važan razlog koji moraju pisano obrazložiti i dokazati. Kao turisti na Kubu ne smiju, iako ta zemlja nema nikakve restrikcije prema američkim turistima. Američka propaganda s kojom se morate suočiti odlučite li doći ovdje jednako je smiješna, često i smješnija od komunističke, a sudeći po upozorenjima na američkom Trip Advisoru, ako ste dovoljno ludi otputovati na Kubu, morat ćete se suočiti s brojnim opasnostima i teško ćete odavde izvući živu glavu.

Osnovno pitanje danas na Kubi, a nitko ga neće glasno izgovoriti, jest je li ovo zaista ona 'slobodna' Kuba o kojoj su maštali Fidel Castro i Che Guevara kad su se u studenom 1956. u Meksiku ukrcali na trošni brod Granma da bi s osamdesetak istomišljenika 'promijenili' Kubu i stvorili neki 'bolji' svijet u kojem će svi ljudi biti jednaki?

Za odgovor na to pitanje morat ćete pričekati sljedeću nedjelju, iako nakon četiri mjeseca putovanja od Ognjene zemlje do Kube u potrazi za istinom o Che Guevari te njegovoj viziji pravednijeg svijeta i sam imam više pitanja nego odgovora.