Meksiko je u posljednja dva desetljeća stekao neželjenu slavu kao zemlja koja je preuzela svjetsku trgovinu narkoticima, posebno prema najvećem potrošaču, SAD-u, ali i zemlja subcomandantea Marcosa, najpoznatijeg gerilca 21. stoljeća i njegovih zapatista, najpopularnije gerilske grupe između Teksasa i Patagonije. Nasljednici Che Guevare koji se bore protiv imperijalizma, a za prava starosjedilaca Maya i drugih plemena Srednje Amerike, danas kontroliraju dijelove meksičke države Chiapas. Zanimljivo, u tim 'zlim' antikapitalističkim enklavama ne postoje dvije najveće pošasti suvremenog Meksika, trgovina drogom i korupcija.

Ipak, unatoč svim upozorenjima 'informiranih' prijatelja s kauča, Meksiko mi je nezaobilazan na putu iz Južne Amerike prema finalnoj destinaciji Kubi, pa smo se Nikolina i ja našli i u tom dijelu svijeta.

Nije mi trebalo dugo da pronađem sličnosti Meksika s Hrvatskom. Prosječna penzija običnih smrtnika ovdje je oko 1300 kuna, dok je penzija političara - 40.000 kuna. Kad se tomu doda sveprisutna korupcija, u kojoj su opet dominantni utjecajni političari, jasno je da se u Meksiku osjećamo k’o doma. Iskreno, nije ovo 'pravi' Meksiko - polovinu od dva meksička tjedna provodimo na Yucatanu, najpopularnijoj turističkoj destinaciji ovog dijela svijeta. 

<<Sve o tome zašto je Jasen Boko krenuo na put zemljama kojima je prošao Che pročitajte ovdje>>

Ipak, nismo tu zbog turizma i plaža, riječ je o arheološki najbogatijem dijelu Meksika (Nikolina je, ako niste znali, arheolog), kojim su stoljećima dominirali Maye, ostavivši iza sebe tragove izuzetne civilizacije, po meni najzanimljivije u obje Amerike. Za razliku od kasnijih Inka, s kojima su se španjolski osvajači brutalno obračunali kad su bili na civilizacijskom vrhuncu, Maye su zlatne dane doživjeli puno prije europske pljačke Južne i Srednje Amerike. Ali Maye su kao narod opstali do danas, a upravo borba zapatista mogla bi promijeniti njihovu sudbinu obespravljenih siromaha i pukih promatrača onoga što se događa u njihovoj zemlji.

Oni koji pažljivije prate ovaj serijal možda će se zapitati gdje je u cijeloj priči Che Guevara i kakve veze on ima s Meksikom? I je li taj Boko možda zaglavio u turizmu karipskih pješčanih plaža ili još 'ganja' argentinskog revolucionara? E pa, ako već pitate, i prije pojave subcomandantea Marcosa, Meksiko je bio ključno mjesto Cheove revolucionarne karijere - u njemu je, nakon što je 1954. svjedočio jednoj od prvih izravnih intervencija CIA-e u svijetu, onoj u Gvatemali, i rušenju socijalističkog predsjednika Arbenza, dobio politički azil. Bio je svjedok rušenja gvatemalskog demokratskog sustava koji nije odgovarao Velikom bratu i shvatio je da sa svijetom nešto treba napraviti kako bi postao bolji. 

Ništa od realizacije te odluke sigurno ne bi bilo da baš u Meksiku nije gotovo slučajno sreo još jednog azilanta koji je želio drugačiji svijet, Fidela Castra, upravo puštenog iz kubanskog zatvora. Ta su dvojica 'kliknula' na prvi susret, zajedno će nešto kasnije biti i na brodu Granma koji je 1956. na Kubu iskrcao gerilske snage, osamdesetak boraca - od kojih je već nakon dva dana preostalo samo dvadesetak - a ostalo je povijest.

Koliko je svijet koji su stvorili zaista bio bolji i pravedniji, dalo bi se o tome nadugo i naširoko raspravljati, ali taj dio ostavljam za posljednju destinaciju ovog puta, Kubu. Jedan slučajan susret u Meksiku tako je pomogao stvoriti komunističku državu pod nosom uvijek paranoične Amerike, a Chea, anonimnog argentinskog liječnika, to je revolucionarno iskustvo pretvorilo u jedan od najprepoznatljivijih simbola dvadesetog stoljeća. Uz Coca-colu, naravno!

Dobro, spomenuti susret koji je zadobio razmjere mita dogodio se u glavnom gradu Meksika, a ti se smucaš Yucatanom, 1500 kilometara istočnije, reći će oni koji uvijek imaju primjedbe, ali imam i za takve odgovor. Che je upravo na Yucatanu, fasciniran kulturom starosjedilaca Maya, proveo medeni mjesec s prvom ženom Hildom Gadeom prije nego je na brodu otplovio u revoluciju. O tome koliko mu je Hilda, peruanska revolucionarka, bila bitna, najbolje svjedoči činjenica da se u njegovu dnevniku s medenog mjeseca ona ne spominje nijednom riječju, ali i to je neka druga priča...

O dobrim i lošim stranama socijalističke revolucije, ali i američke demokracije, raspravljao sam uz tekilu s Amerikancem Charliejem u lokalnom hostelu u meksičkom Chetumalu neposredno uz gvatemalsku granicu. Charlie je legendaran lik, u svojih 67 godina života nakupio je iskustva veterana rata u Vijetnamu ('Prisilno sam i na prevaru mobiliziran', uvjerava), svjetskog putnika, a onda i radnika na naftnim platformama u Meksičkom zaljevu. Rano je zaradio čak dvije penzije i odlučio promijeniti život, pa već dvadesetak godina živi na farmi u Meksiku s lokalnom ženom 25 godina mlađom od njega i nema namjeru vraćati se u Ameriku. 'Vratiti se u zemlju koja na vlast može dovesti Trumpa? Ne pada mi na pamet!' Svakih šest mjeseci na nekoliko dana napusti Meksiko ('zbog obnavljanja vize i odmora od žene'), a ja sam na njega naletio nakon što je, stigavši iz Gvatemale, s nekim vrlo žučno raspravljao na ulici oko kvalitete tekile u ovom dijelu Meksika.

Charlie je nakon dva-tri dana našeg intenzivnog druženja nastavio diskusiju s tekilom sam, a mi smo se dali u obilazak veličanstvenih ruševina kulture Maya. Još uvijek naime vjerujem da su Maye za Meksiko znatno važniji od tekile! Premda, to kako rade margaritu u ovom dijelu svijeta može te natjerati da zaboraviš zašto si uopće ovdje...

Iako je Chichen Itza najpoznatiji spomenik kulture Maya, činjenica da je pretvoren u šareni vašar za turiste s kruzera, barem meni, čini ga najmanje zanimljivim od brojnih arheoloških lokaliteta Yucatana. Upravo masovni turizam koji Meksiku donosi znatan turistički prihod, a meni stvara alergiju, učinio je ovaj poluotok najsigurnijim dijelom zemlje, čemu pomaže i snažna prisutnost policije. Nema ni ozloglašenih obračuna narkokartela, koji neke od meksičkih gradova čine najopasnijim mjestima na svijetu, na Yucatanu, pa turizam ovdje, uz visoke temperature u vrijeme europske i američke zime, djeluje sasvim idilično. Pogotovo kad se u sve uračuna i onaj dio kapitalizma koji volim: konkurencija koja spušta cijene. Gdje drugdje možete rentati auto - koji omogućava bijeg od sveprisutnih američkih turista - za 70 kuna dnevno i gorivo plaćati pet kuna?

Pa smo se od turista sklonili dublje u džunglu kako bismo obišli gotovo puste nekadašnje gradove Maya, udaljene od plaža, pa time i od masovnog turističkog interesa, primjerice Uxmal, Palenque i posebno teško dostupni, ali spektakularni Calakmul. I ovaj ćete se put umjesto senzacionalnih verbalnih opisa gradova i civilizacija zaboravljenih u džungli, u kojima je lokalna fauna brojnija od turista, morati zadovoljiti priloženim fotografijama i filmovima. 

A kad smo se već zaigrali Indiana Jonesa, a tradicionalno neskloni masovnom turizmu Cancuna, Playe de Carmen, otoka Cozumel i Mujeres, preplavljenih all-inclusive hotelima i američkim penzionerima, otišli smo u saveznu državu Chiapas, u kojoj zapatisti i subcomandante Marcos imaju široku podršku. 

Taj pokret čine siromašni i obespravljeni seljaci, najčešće upravo potomci starosjedilaca Maya. Gerila Chiapasa, zapatisti, formirani su 1994. i imaju dugu tradiciju sukoba i primirja s vladom, a subcomandante se u međuvremenu 'samoukinuo' pa je otkriveno da se radi o Rafaelu Sebastiánu Guillénu Vicenteu, profesoru sociologije i filozofije, koji je i plodan esejist na antiimperijalističke teme. Usput, baš kao i Che, subcomandante je fascinirao žene, pogotovo one iz bogatijih slojeva protiv kojih ratuje.

Nedavno, svjesni realnosti zemlje u kojoj djeluju, a u kojoj je nasilje što ga generiraju narkokarteli svakodnevnica, zapatisti su prestali s nasilnom borbom i odlučili se za promjenu svijeta demokratskim sredstvima. 

Tako za predsjedničke izbore sljedeće godine imaju i svoju kandidatkinju Maríju de Jesús Patricio Martínez, predstavnicu starosjedilaca. Biti žena u Meksiku, pritom iz obespravljene populacije, dvostruki je hendikep, ali isti hendikep dijeli i većina glasača pa je predizborna situacija vrlo dramatična. Ti će izbori, jasno je već sad, biti iznimno zanimljivi, a s obzirom na uspjehe zapatista u borbi s organiziranim narkokartelima koji teroriziraju Meksiko, rezultati bi mogli biti neočekivani, pogotovo za Velikog brata koji pokušava kontrolirati situaciju u dijelu svijeta koji smatra svojim dvorištem.

Odustajanje zapatista od oružane borbe (ne i revolucije) nije u Chiapasu riješilo problem drumskih pljačkaša, od kojih se mnogi i dalje predstavljaju kao 'revolucionari', pa u taj dio Meksika turisti ne zalaze. I zaista nismo ih tamo vidjeli, ali nismo naletjeli ni na drumske razbojnike - s tim smo se posljednji put susreli prije nekoliko godina u Afganistanu i za ovaj nam je život dosta takvih avantura. 

I dok su oko turističkih centara Yucatana jedini Meksikanci koje susrećete oni koji rade s turistima, predstavnici uslužnih djelatnosti i raznorazni trgovci svim i svačim, u Chiapasu smo se stigli družiti s lokalnim ljudima koji nisu u dodiru s turistima i ne gledaju na strance isključivo kao potencijalni izvor dolara. Simpatije prema zapatistima i njihovoj borbi za obespravljene, pojačane odustajanjem od gerilskog nasilja, u tom dijelu Meksika vidljive su na svakom koraku. Izuzetak su naravno oni bogati, ali što oni misle, ovdje nećete pročitati, takvi se sa mnom ne druže.

Već sam i sebi dosadio napominjući koliko su ljudi na ovom kontinentu, od Ognjene zemlje do granice sa SAD-om, ljubazni i spremni pomoći, a ni Chiapas u tome nije izuzetak. I još nešto bitno: vjerujte mi, onaj stereotip još iz kaubojskih filmova o lijenim Meksikancima, koji sjede prekriveni sombrerima u nekoj dubokoj hladovini i ništa ne rade, odavno je nepostojeći. Ovdje ljudi, oni koji imaju posao i oni koji i bez stalnog posla pokušavaju preživjeti, marljivo rade, nažalost za puno manju plaću od one na našoj strani svijeta, pa čak i u Hrvatskoj. Ali ovaj dio svijeta, od Patagonije do Srednje Amerike, dobro je posjetiti kako bi nam bilo jasnije odakle kontinentu tolika potreba za revolucijama, gerilama i nasilnim preuzimanjima vlasti.

Bit će zanimljivo vidjeti hoće li borba zapatista za pravedniji svijet na Cheovom tragu, ovaj put demokratskim sredstvima, promijeniti nešto u Meksiku. Oni koji se tog 'pravednijeg' svijeta boje su rijetki, ali to su moćni i bogati Meksikanci i Veliki brat u sjevernom susjedstvu, koji profitira na njihovim siromaštvu. Gdje bi inače, u pravednom svijetu, pronašli jeftinu radnu snagu koja omogućuje enorman profit?

Ali za priču o navodno 'pravednom svijetu' morat ćete pričekati Kubu, moju posljednju destinaciju četveromjesečnog putovanja.