Vodim, spomenuo sam prošli put, svoje nove prijatelje Dalm-hinduse, s kojima dijelim iskustvo Kumbh Mele, najmasovnijeg ljudskog okupljanja na svijetu, na sveto mjesto na ušću triju rijeka, Triveni Sangam. Usput razgovaram s Antonijom, pripadnicom Hare Krišne iz Imotskoga, o celibatu, u kojem žive pripadnici njihovog reda. Maha, njezin jednako simpatičan suprug, čije reakcije pažljivo promatram, ne pokazuje baš nikakve znakove neslaganja.

Slažemo se Antonija ili, ako vam je draže, Anuradha i ja s prvim rečenicama - točno, seks je izraz najveće ljubavi, intimnosti i predaje i kao takav prirodno bi trebao biti prisutan u braku.

'Seksualna energija zapravo je kreativna energija, energija stvaranja. Svi je posjedujemo, ali ne znamo baratati njome niti smo svjesni njenog neograničenog potencijala', kaže ona i na taj dio ni ja nemam primjedbi.

Ali već na sljedećoj rečenici naši se stavovi razilaze - ja se slažem da je duhovnost lijepa stvar, ali i tjelesni užici imaju svoje draži.

'Ma vidi', uvjerava me Antonija, 'celibat čuva tu pokretačku energiju i usmjerava je iznad pukog i trenutačnog tjelesnog zadovoljstva. Otvara srce, um i inteligenciju prema otkrivanju sebe kao nečeg što je vječno i što može iskusiti blaženstvo koje nije vezano samo za tjelesno iskustvo. Dapače, to blaženstvo i ispunjenje ne ostavljaju osobu frustriranom, kao što se to često događa kad na fizičkom planu namirimo neku potrebu.'

Iako je moja vizija blaženstva poprilično drugačija, mogu razumjeti njene razloge. Uvjerljiva je u svojim argumentima pa sam spreman na kompromis: ona i Maha, kad se ovog ljeta sretnemo u Splitu, neće svoje stavove o celibatu izlagati pred mojom partnericom! Nikad ne znaš kakvim je to putem može odvesti, pogotovo uz Antonijino apsolutno uvjerenje u ono što živi. Ja ću zauzvrat, časna pionirska, ozbiljno razmisliti o celibatu kao načinu života. Čim napunim osamdesetu!

Antonijin Imotski grad je o kojem dominiraju predrasude i stereotipi. Ali otkad sam se bavio Tinom Ujevićem, ništa me više ne čudi pa me zanima kako su roditelji reagirali na njen sasvim nekatolički duhovni izbor.

'Burno u početku, ali dogodila se nevjerojatna transformacija kako je vrijeme prolazilo. Vidjeli su da sam sretna, da volim svoj život i svjesni su da se ne može tvrdoglavu Imoćanku vrtjeti oko malog prsta. Sad mi daju punu podršku i ponosni su što u Indiji završavam Glazbenu akademiju. Žele svakako doći na moj solistički diplomski recital!'

I stigli smo na Triveni Sangam, vozač rikše koji nas je dovezao lancem zaključava volan, što znatno povećava šanse da će je naći na istom mjestu. Izgleda i da na svetim mjestima ordiniraju oni kojima, eto, ništa nije sveto.

Tisuće ljudi brčka se u plićaku, gužva kao na splitskim Bačvicama ljeti. Sve moji novi prijatelji znaju o zagađenosti Gangesa, ali je vjera u iscjeliteljsku moć svete rijeke jača, pa se radosno skidaju i uskaču u vodu, brčkaju se, zalijevaju, ne usudim se ni pomisliti piju li možda vodu. Vidim im ozarena lica jer su na svetom mjestu i očito je da zaista uživaju u tome. Odbijam njihov poziv da im se pridružim, ali im kao znak dobre volje pokazujem kako izgleda moje brčkanje u Gangesu: potapam stopalo, skoro cijelo, u svetu vodu!

Pročišćenje sam, uvjeravam ih, odlučio obaviti u onoj mitskoj rijeci Sarasvati, podzemnoj i nevidljivoj, čije je ušće isto na ovom mjestu i, evo, upravo se i ja brčkam, samo je to, kao i rijeka, nevidljivo. Maha me, pun razumijevanja za moj prosvjetiteljski racionalizam, ipak prska po glavi svetom vodom, nek' mi se nađe.

Ali moram priznati činjenicu: moji prijatelji na povratku u šator zaista nekako drugačije zrače. Oni tvrde da je to od prosvjetljenja, ja činjenicu pripisujem vjerojatnoj prisutnosti radioaktivnih materija u rijeci, ali im glasnim komentarom ne kvarim raspoloženje.

I dok danju moji novi prijatelji meditiraju ili slušaju višesatna predavanja Jagat gurua pred više od tisuću sljedbenika u našem dvorištu, ja obilazim Kumbh Melu ili se, kao u srednjoj školi, skrivam u svojoj VIP kupaonici kako bih konzumirao zabranjeno voće: cigaretu. Jer, kao i na svakom svetom mjestu, na ovom prostoru zabranjeni su meso, jaja, cigarete i alkohol. Opijati nisu zabranjeni, jer poznat je pozitivan utjecaj marihuane na duhovnu stranu ljudskog bića.

Snažno se borim za svoja pušačka prava objašnjavajući raspoloženim hodočasnicima da Brahma, Rama i društvo nigdje ne govore da se ne smije pušiti duhan, ali ne nailazim na razumijevanje. Nude mi kompenzaciju u vidu marihuane, ali slaba je to, premda – jer se ne smije miješati s duhanom – izrazito vesela utjeha.

Svatko pametan, a takvim se uglavnom smatram, pita se kako se na pustim pješčanim sprudovima, u monsunima poplavljenim, smjeste toliki milijuni ljudi? Ono što fascinira putnika koji ovdje boravi i kojega bi mogao raspametiti toliki intenzitet duhovnosti - da nije ovakav kakav sam ja - jest savršena organizacija festivala u zemlji u kojoj je organizacija prilično strana indijskom srcu.

Više od 4000 velikih šatora (koji primaju stotine, pa i tisuće ljudi) sa svom infrastrukturom koja uključuje ceste, pontonske mostove, vodovod i kanalizaciju – pojave koje se u Indiji ne podrazumijevaju čak ni u urbanim cjelinama – podignuto je posebno za ovu priliku. Toliko kanti za smeće (15.000) i montažnih WC-a (110.000) nećete izbrojiti u cijeloj Indiji da ih tražite godinama. Ukratko, na golemih 40 četvornih kilometara šatorski grad uredniji je i čistiji od većine indijskih gradova, a onaj poznati kaos, bez obzira na 150 milijuna hodočasnika, ovdje je nepoznat.

Nije 'naš' Jagat guru jedini duhovni vođa brojne sljedbe ovdje - Kumbh Mela je mjesto snažne marketinške borbe brojnih gurua za nove sljedbenike, pa su njihove slike u različitim stanjima transa na svakom uglu i pored svakog šatora. Iz zvučnika ravnih onima na Ultri ore se pjesme, mantre i dugi govori, hodočasnici pjevaju, a mirisi pokretnih kuhinja se miješaju. Meni je to zabavno mjesto i bez meditacije i prosvjetljenja.

Kad padne mrak, a moji prijatelji odmeditiraju svoje, odrade duhovne vježbe i odslušaju predavanje svog gurua, sjedimo pred šatorom i razgovaramo. Zanimljivi su ljudi, svatko ima svoju priču, a neki i sasvim neduhovni život svakodnevice u Hrvatskoj. Nila je, spomenuo sam, Hvaranka koja je sebe pronašla u prakticiranju joge i duhovnosti koju joj ona otvara. Učiteljica joge inače radi sasvim 'neduhovan' posao: zaposlena je u policiji kao službenik za osobne iskaznice i putovnice! Zahvaljujući jogi upoznala je razne učitelje i duhovne vođe, a kako joj kršćanstvo nikad nije bilo osobito blisko, lako je zavoljela Indiju i njene običaje te duboko poštuje potkontinent i ljude koji žive na njemu.

Antonija/Anuradha jednostavno objašnjava svoju vjeru: 'Dok god nam ono što prakticiramo otvara srce, povećava toleranciju, prihvaćanje i ljubav prema sebi i svima oko sebe, znači da smo na dobrom putu. Ako nije tako, onda treba obaviti razgovor sa sobom i biti spreman vidjeti istinu i samoga sebe. Jer iskrenost je sloboda!'

Voditeljica moje dalmatinske hindu grupe Ivana, alias Ishwar, izrekla je tih dana rečenicu kojom je definirala ljubav prema Indiji, koju odmah prepoznajem kao svoju priču:

'Jednostavno je: kao osoba rođena u Dalmaciji dođeš u Indiju i ovdje se osjećaš – doma! Sva ta znanja koja imaju o planetima, karmi, reinkarnaciji, jogi, mističnim moćima… Ne postoji nijedna tema na koju odgovor ne možeš naći u Indiji.'

Pa se razilazimo, svatko na svoju stranu Indije u potrazi za odgovorima, oni na druga sveta mjesta, ja dalje Gangesom nizvodno. Oni taksijem u policijskoj pratnji, koju im je osigurao svemoćni Jagat guru, ja, duhovno nekvalificiran za posebne tretmane, rikšom do autobusa 'firme Krstić' koji će me odvesti u Varanasi.