Prije trideset godina prvi put sam bio u Indiji, istraživao je mjesecima uzduž i poprijeko, a Kalkuta je tada bila moja posljednja indijska stanica. Malo što me nakon tri mjeseca Indije moglo šokirati, ali Kalkuta je bila potpuno dno na kojem su bijeda i siromaštvo bili sveprisutni i najvidljiviji. Takav je status imala desetljećima, još otkad su Britanci, tada vladari potkontinenta, 1911. svoju prijestolnicu prebacili u New Delhi. Nije slučajno to da je Majka Tereza upravo ovdje odlučila locirati središte svoga humanitarnog rada i što je taj grad postao simbol života na ljudskom dnu.

Ironično, Kalkuta je poznata kao Grad radosti. Ime je dobila po sarkastičnom naslovu knjige Dominiquea Lapierrea iz 1985., po kojoj je Roland Joffé sedam godina kasnije snimio film. Taj je roman, temeljen na istinitim događajima i karakterima, smješten u najsiromašnijem dijelu grada, u slumu, ali priča je, čini se, zaboravljena, a ime se zadržalo, bez ironičnih konotacija.

Kalkuta me, tri desetljeća kasnije, opet šokirala, ovaj put pozitivno, ni traga onom gradu sličnom nekom od Danteovih krugova pakla koji sam davno posjetio. Nisam, naravno, prošao svim dijelovima ovog megapolisa u kojem s predgrađima živi gotovo dvadeset milijuna ljudi te znam da postoje i dalje dijelovi neugodni ljudskom oku (i srcu!), ali ono što sam vidio slika je nekog sasvim drugog, znatno boljeg grada.

Narshimhiju, kojeg sam slučajno sreo na ulici, jako se sviđa moja primjedba da se Kalkuta promijenila na bolje. Vodi me ulicama i pokazuje mjesta, donedavno mračna, na kojima su spavali beskućnici i koji su funkcionirali kao otvoreni zahodi, a danas su osvijetljene zelene površine.

Sve zasluge pripisuje premijerki Zapadnog Bengala, kojem pripada Kalkuta, Mamati Banerjee, koju se nada vidjeti na mjestu premijerke cijele Indije, u kojoj upravo traju izbori. U najvećoj demokraciji na svijetu (900 milijuna glasača!) izbori su kompleksan fenomen i traju šest tjedana, a Narshimhi je uvjeren u pobjedu svoje Mamati. Brine ga jedino mogućnost lažiranja izbora, u čemu je, uvjerava me, njezin protivnik i aktualni indijski premijer Narendra Modi jako dobar. Bude li tako, krv će na ulicama teći u potocima, kaže.

Zanimljivija od politike njegova mi je osobna priča. Pripada Dalitima, a u indijskom, kastama podijeljenom društvu ti su najniže na društvenoj ljestvici, oni su 'nedodirljivi'. Rijetki se izvuku s dna, a Narshimhi se, barem na prvi pogled, uspio izvući. Zahvalan je ocu koji je financirao njegovo školovanje i omogućio mu podizanje s dna. Ipak, svjestan je da ne može napraviti bitan društveni pomak i tvrdi da to osjeća u svakom pokušaju izlaska iz začaranog kruga. Napredovanja nema, i dalje je jedan od 'nedodirljivih' i isključen iz društvenog napredovanja ovisnog o kastinskom sustavu i pripadnosti 'pravoj' društvenoj grupi. Ocu danas vraća na tipično indijski način: dvije sestre su se udale, on je ostao kako bi se brinuo za njega. Takav je običaj i zato svaka indijska obitelj želi sina. Nije to stvar neke mačo politike, nego je sin taj koji će se brinuti za stare roditelje. S iskrenim, dubokim respektom prema roditeljima susretao sam se u baš svim indijskim društvenim slojevima. A za brigu o starijima uvijek su zaduženi sinovi, kćeri se udaju u druge obitelji, ne ostaju s roditeljima.

Smije se Narshimhi na moje neugodno pitanje kolika mu je plaća. Nije pitanje neugodno, kaže, odgovorit ću, ali te molim jedno: nemoj se smijati. Nije mi bilo do smijeha kad mi je rekao da kao profesor engleskog radi 60 sati tjedno u školi – usput, nikad u Indiji nisam razgovarao s boljim govornikom engleskog jezika - za mjesečnu plaću od 1200 kuna.

Dugo smo razgovarali, a ogorčen je na indijsko društvo u kojem napredovanje nije stvar sposobnosti, nego pripadnosti pravoj kasti, o korumpiranim političarima, o životu u Kalkuti i rastali se na kraju večeri kao najbolji prijatelji. Dao sam mu na kraju desetak kuna, ne za njega, kupit će sutra svojim učenicima slatkiše, pokloni ih uvijek obraduju.

Grad uvijek čine njegovi ljudi. U Kalkuti će vam reći: ako hoćete čist grad, idite u Delhi (kakva zabluda!), želite li vidjeti bogate i slavne, otiđite u Mumbai, a ako vas zanima tehnologija, Bangalore je mjesto za vas. Ako vas zanimaju ljudi – Kalkuta je za vas. I zaista, ovaj je grad poznat kao prijestolnica indijske kulture.

Filmska industrija Zapadnog Bengala nije produktivna ni komercijalna kao ona u Mumbaiju (tamo je Bollywood, ovdje Tollywood, uzor je uvijek Hollywood), ali je poznata po kvalitetnim umjetničkim filmovima, manje okrenutima zgrtanju novca na blagajni. Kalkuta je i grad knjižara, ali i brojnih uličnih štandova s knjigama, pored kojih ljudi zastaju, listaju i kupuju ih.

Nevjerojatno, ali u gradu nisam vidio nijednu kravu koja bi se šetala ulicama, niti pse lutalice, ali i dalje postoje rikše koje vuku ljudi, stara tradicija u ovom gradu. Možda ih nije lijepo vidjeti, ali i zbog toga Kalkuta je, za svoju veličinu, manje zagađena nego drugi gradovi - nema 'ubojitih' rikši, onih iz ostatka Indije koje voze na neko jeftino gorivo proizvedeno u kućnom laboratoriju i ostavljaju iza sebe oblake čađe.

Ne odvajam se od Gangesa, koji u Kalkuti ne nosi više to ime - 270 kilometara sjeverno od grada, u neposrednoj blizini granice s Bangladešom, sveta rijeka se račva. Najveći dio odlazi u susjednu zemlju i dobiva novo ime Padma, dok prema Kalkuti kreće manji dio, Hugli. I dok u Bangladešu, osim za hindu manjinu, rijeka prestaje biti sveta, u Kalkuti, premda s drugim imenom, zadržava svoju titulu svete indijske rijeke, s kremiranjima na obali i brojnim kupačima. Uzimam uzorak vode, nosim ga kući na analizu da vidimo što stručnjaci vide u toj vodi, otrov ili ipak ljekovita svojstva i izvor zdravlja, kako tvrde hindusi.

Zovem Samira, poznanika iz vlaka, da mi pomogne oko kupovine stvari koje su u tom vlaku dobile noge i nestale. Vodi me po dućanima i doživljava ozbiljan šok kad kupujem novi iPad, a treba mi za bilješke i komunikaciju, po cijeni koja je za njihove prilike ogroman iznos. Ovo je Indija, i čak i u Appleovu dućanu moguće je cjenkanje pa ga na kraju dobivam za cijenu manju nego kod nas.

Kasnije Samira častim ručkom, a on, kao pravi Bračanin, dovodi i prijatelja. Kažem im da biraju mjesto, oni navijaju za McDonalds ili Kentucky Fried Chicken, očito je američka globalizacija i ovdje ostavila dubok trag, a i selfieji na takvim mjestima valjda bolje prolaze. U gastronomskoj prijestolnici Indije jesti u bezličnom američkom lancu masovne prehrane? Jeste li vi normalni, pitam? Jesmo, složno odgovaraju, zbunjeni mojim inzistiranjem na lokalnom restoranu na ulici. Kako nisu imali izbora, podijelili su sa mnom ono na što su i navikli, a za mene je taj obrok bio najbolji dokaz zašto je Kalkuta ucrtana na gurmanske karte.

Samira se toliko dojmilo moje kupovanje iPada (kao i plaćanje, a da nisam ni trepnuo) da me očito procijenio kao milijunaša. Pa će me, nekoliko dana kasnije, zamoliti da budem ulagač u pokretanje njegova poslovnog projekta. Imaju on i prijatelj, moje društvo s ručka, odličan plan i zajamčen uspjeh pa bi se sve i meni isplatilo. Sve je on meni lijepo objasnio, ali sam ja odmah zaboravio o čemu se točno radi. U svakom slučaju, treba mu za pokretanje biznisa od strane mene kao glavnog investitora 10.000 rupija, 950 kuna. Nisam pitao kolika bi bila moja zarada, vjerojatno ne manja od 50 kuna, ali sam ga glatko odbio. Ipak se spremam uložiti u hotel u Varanasiju i ne mogu širiti svoje bogatstvo na toliko ambicioznih projekata, a još sam i na 'poslovni' ručak s njima potrošio 15 kuna.

U jeftinom hostelu uvečer uz pivo sjedim s putnicima u miješanom društvu u koje živost unosi grupa mladih Islanđanki. Razmjenjuju se iskustva, vode se tipični razgovori putnika u stranoj zemlji, sve dok Nijemac David ne spomene kako u Kalkuti zapravo radi već dva mjeseca, a snima bengalsku sapunicu za veliku TV kuću. Očito nisam jedini kojem u životopisu nedostaje radno mjesto glumca/statista u indijskom filmu/TV seriji jer interes za Davida u malom društvu naglo raste, a on nas uvjerava u ono što dobro znam: indijski producenti vape za stranim licima, egzotični smo im i poboljšavamo prodaju proizvoda. Ako je netko ozbiljno zainteresiran, može nam srediti neku manju ulogu ili veći angažman, kaže.

Odvodim ga kasnije na stranu, podsjećam da sam ja ipak dramaturg, ono ozbiljan čovjek s iskustvom u tom poslu i da ovi klinci koji su s nama bili za stolom nemaju moje glumačko/kazališno iskustvo. Moj bi angažman u nekom indijskom filmu sigurno bio osvježenje i naišao bi na oduševljenje širokih indijskih masa.

Ukratko, za to što me ovaj put nećete gledati u indijskom filmu kriva je jedino moja potreba da nastavim put Gangesom, umjesto da nekoliko dana u Kalkuti pričekam filmski angažman, koji bi vjerujem u bliskoj budućnosti dobio neko značajno indijsko priznanje, a možda i – zašto ne – ono za što znam da sam predodređen: Oscara.

Moja soba – nas šestoro u devet kvadrata, što biste vi za 50 kuna – te noći odjekuje… And the Oscar goes to…