Kada je Ibn Batuta, slavni putnik iz Tangera, u 14. stoljeću prešao Saharu i na svom posljednjem od mnogih putovanja stigao u carstvo dinastije Keita, bio je zatečen spoznajom kako život prosječnog stanovnika odudara od strogoće šerijata. Običaji su mu djelovali raskalašeno, a način odijevanja koji je više otkrivao nego skrivao, bio sablažnjiv. Uz izostanak svjetonazorskog ćudoređa, i moj dojam, nakon puno stoljeća, zapravo je isti.

Osobnu inicijaciju stupanja na tlo Podsaharske Afrike doživio sam nekoliko minuta po ulasku u Senegal iz Mauretanije, preko pontonskog mosta na istoimenoj rijeci u blizini mjesta Diama. Bila je prošla ponoć. Vlaga je nestajala u zraku koji je svakim kilometrom odmicanja od rijeke ponovo postajao sve zasićeniji toplinom. Noću je promet rijedak po afričkim cestama. Možda domaći ne gledaju na to tako, no meni se razlog činio opravdanim. U mrklome mraku teško je uočiti sve te rupe, izlokane ivičnjake, životinje pa i ljude na cesti.

Ono što je prkosilo zdravome razumu jest činjenica da smo mi, u to doba vozili po njoj. Da nismo, ne bih vam sada prepričavao doživljaj koji slijedi, a pitate li me za rizik noćne vožnje po Africi, odgovor zaključite sami.

Iz mraka je najednom stao dopirati zvuk. Najprije prigušena buka, a onda sve razgovjetniji ljudski glas praćen divljim ritmom što je dopirao s lošeg razglasa. Kada je postalo jasno da je pred nama afrički obred kakva do sada još nismo sretali putom, konsenzus o zaustavljanju bio je trenutačan. Sve se odvijalo ispred nekakvog zidanog kućerka kakvi ovdje obično služe kao trgovine uz cestu.

Pod škrtim svjetlom žarulja i dva snažna reflektora uperena u bubnjare, gomila djece, mladih i odraslih skakala je uz ritam po prašnjavom dvorištu.To što nikoga od nas nisu pretjerano doživljavali čak ni kada sam, unoseći se u prizor, počeo snimati, pripisao bih stanju polutransa koje ih je na očigled obuzimalo.

Duge šarene haljine pripijene uz bokove koje se tek oko gležnjeva šire poput rascvala karanfila, dale su naslutiti da se ni djevojke ni žene ne stide svojih oblina koje su zanosno njihale na ritmu. Desetak bubnjara udaralo je po svemu što proizvodi zvuk, od pravih djembe bubnjeva do plastičnih kanistara. Ličilo je to na neku krajnje bizarnu filharmoniju usred Sahela. Kada me zateknu ovakvi prizori, često me obuzme manija fotografiranja koja prestaje ili kada događaj završi ili kada ga zamijeni nešto još dojmljivije.

Ovdje je to bio poziv da se i ja pridružim rasplesanoj gomili pa je na kraju i mene ponio ritam. Mnogo toga u Africi, ako uopće i jest, razumljivo je valjda samo Afrikancima. No glazba kao da ispunjava tu nepoznanicu, brišući jaz koji nas kao ljude različitih kultura, a možda i stoljeća, dijeli. Kada se prepustite afričkoj glazbi kao da počinjete shvaćati. Što? Ne znam. Ali sve nekako postaje jasnije.

Iste večeri završili smo u Saint Louisu. Dinamika putovanja rijetko pruža predah za sređivanje dojmova. U proteklih 24 sata bilo ih je ionako za pola života pa stanje koje nastupa nakon toga obično je blaga tupost. Najbolje ju je iskoristiti za nekoliko sati tvrdog sna.

Jutra u Africi nikada nisu dosadna. Pogotovo kada ti se nakon zabiti i nedođija pred prozorom hotelske sobe ukaže afrička Havana.

Upoznavanje Zapadne Afrike baš i ne nagrađuje lijepim urbanim vedutama. Saint Louis je iznimka.Stara jezgra, prepuna kolonijalne arhitekture, smještena je u širokom ušću rijeke Senegal, na otoku kojeg starosjedioci Wolofi oduvijek zovu Ndar. Do otoka se dolazi čeličnim mostom iz vremena kada je grad bio upravno središte Francuske kolonije Senegal.

Prvi faktorij kojeg su u 17. stoljeću Francuzi podigli u Africi bio je baš na ovome mjestu. Nazivom je posvećen tada najmoćnijem europskom suverenu, kralju Luju XIV. Od 1902., kada Dakar postaje glavni grad čitave Francuske Zapadne Afrike, Saint Louis gubi na značaju, a pola stoljeća kasnije kada se francuski kolonijalni imperij u Africi drobi, život u njemu svodi na ribarenje, uličnu trgovinu te, za afričke pojmove, solidnu ponudu hotela i restorana u koje navraćaju mahom strani posjetitelji i turisti.

Opipati bilo grada u kojem se zadržavate tek jedan dan najbolje je na njegovim tržnicama. Obično su zavučene iza prvog reda neuglednih zgrada, a može ih se namirisati prema vonju sušene ribe. Ona je uz obale Zapadne Afrike česta namirnica na meniju, kao na primjer u verziji thieboudiennea, ukusnog jela od svježe ili sušene morske ribe, riže, rajčice i raznog povrća.

Senegal, kao uostalom i nazivi većine afričkih zemalja ne potječe od nekog eponimskog naroda. Ime mu dolazi od rijeke, kao primjerice i Gambija, Niger ili Kongo. Pojednostavljeno rečeno, Senegalac je netko tko posjeduje senegalsku putovnicu i navija za Senegalsku reprezentaciju. Etničke skupine koje žive u Senegalu, Wolofi, Fulani, Sereri, Mande, Soninke žive i u Maliju, Mauretaniji ili Gvineji te uz svoj jezik, govore još i francuski. Ili su, u slučaju Gambije, za kolonijalne gospodare imali Engleze.

Na trgu u Saint Louisu razgovarao sam s uličnim prodavačima, nastojeći nekako ublažiti njihovu nametljivost. Realno, to je nemoguća misija koja obično završava kompromisom, na obostrano zadovoljstvo svih. Pokušavao sam slušati njihov govor i uočiti razlike u izgledu i odijevanju. Većina ih je nosila šarene dashiki majice od lošeg kineskog tekstila koje su, ne baš za bagatelu, prodavali strancima.

Jedan visoki mladić, odjeven u bijeli senegalski kaftan s turbanom na glavi, odudarao je od drugih. Bio je pripadnik sufijskog bratstva koje prikuplja milodare i brine se za djecu beskućnike u gradu Podoru. Na solidnom engleskom rekao je da se zove Oumar i da je Fulan. Za etničku skupinu Fulana ili Pulara čuo sam još krajem osamdesetih kada je Peter Gabriel snimio soundtruck za Scorseseov film Posljednje Kristovo iskušenje. Tada sam prvi puta slušao senegalskog muzičara Baabu Malla koji me oduševio svojom pjesmom Call To Prayer.

Kada sam Oumaru spomenuo Malla i još da znam da je Fulan iz Podora, njegovu ozarenom ponosu nije bilo kraja. Tada mi je prvi puta na pamet palo pitanje rumene li se tamnoputim ljudima obrazi. Afrikanci vole kada stranci hvale njihovu kulturu. U komunikaciji često se osjeti kompleks inferiornosti, osobito prema Zapadnjacima pa iskreno iskazivanje zanimanja i poštovanja prema bilo čemu afričkom uvijek podiže moral i prijateljsku atmosferu.

Nakon cijelog dana vožnje od Saint Louisa u smjeru jugoistoka stižemo u Toubu. Touba je mjesto hodočašća i središte Mourideskog tarikata, najutjecajnijeg sufijskog bratstva u Senegalu. Tu je i Velika džamija za koju neki drže da je najveća u Podsaharskoj Africi. Osvijetljena u noći, djeluje veličanstveno i pomalo osamljeno, izdižući se nad pustim ulicama zametenim u prašinu i smeće.

Sela i gradovi južno od Sahare teško da bi se mogli strpati u isto stoljeće. Ne stoga što bi prvi bili futuristički koliko iz činjenice da se potonji doimaju prapovijesnim. Pola sata vožnje od Toube nalazi se jedno takvo, bez table s natpisom, čije ima mogu izgovoriti samo njegovi mještani. Premda reli Budapest-Bamako ciljano prolazi mjestima na kojima se doprema humanitarna pomoć, do spomenutog sela došli smo slučajno. Put nam je pokazalo golemo stablo baobaba kojeg smo uočili s ceste i ispod kojega smo htjeli predahnuti i napraviti nekoliko timskih fotografija.

No čim smo pogasili motore, kroz suncem sprženu travu stala su navirati djeca, a za njima i odrasli. Uglavnom majke s dojenčadi u nosilicama na leđima. U trenu bili smo okruženi skoro čitavim selom koje jedva da se naziralo iza visoke trave. Poput Ewoka iz Star Warsa, zahihotani malci gutali su nas svojim znatiželjnim pogledima. Kad smo počeli izvlačiti školske torbe i igračke nastao je urnebes. To će se ponavljati pri svakom budućem posjetu ovakvim mjestima.

Enigma koju otada stalno vrtim po glavi postavlja pitanje otkuda afričkoj seoskoj djeci toliko radosti s obzirom na uvjete u kojima odrastaju. Premda se statistika u zadnjih četvrt stoljeća bitno poboljšala, Afrika je još uvijek kontinent s upadljivo visokom smrtnošću novorođenčadi i djece ispod 5 godina, a gotovo pola njih, čak i u Senegalu ne pohađa nastavu. Naši mališani izgleda da su imali barem elementarnu naobrazbu. Na zaključak me navela pjesmica Frère Jacques (u verziji na hrvatskom poznata kao Bratec Martin), koju su nam otpjevala djeca kao da su je učila na zbornom pjevanju u školi.

Malo kasnije, ugostili su nas i u selu gdje smo upoznali ostale seljane. Bilo je to tipično afričko selo s nekoliko kuća od blata prekrivenih slamom u kojemu je živjela manja plemenska zajednica Fulana. Mlade djevojke i žene ističu se po crnim tetovažama oko usana i tankim urezima na licu. Kao i brojnim potomstvom. Osim nekoliko staraca i Velike Mame, najštovanije persone zajednice koja nas je čak i pozvala u svoju kolibu, Fulani su nomadski narod koji se stoljećima kretao za svojim stadima po afričkom Sahelu.

Njihove tradicionalne putove danas presijecaju granice nekoliko afričkih država, od Senegala do Sudana što je mnoge klanove prisililo na sjedilački život. U selu smo se zadržali skoro tri sata i na kraju čak i fotografirali ispred baobaba. To su učinili zapravo klinci kojima smo pokazali kako se to radi. Za Afriku treba vremena, dobre volje i raspoloženja. Nabrušena čula i spremnost da se po potrebi mijenjaju planovi. Pa i predrasude.