Drevni saharski špediteri davno su trasirali pravce koji već stoljećima povezuju Mediteran i Zapadnu Afriku. Zamirući relikti vremena kada je zlato iz porječja Nigera hranilo mediteransku ekonomiju, a stado deva vrijedilo kao novi Land Cruiser, danas su još rijetke karavane soli tuareških nomada-trgovaca. Grabili smo u suprotnom smjeru, ususret modernim nomadima na kotačima koji unosnu maržu zarađuju na novoj vrsti trgovine – krijumčarenju ljudi. Susret s afričkim migrantima koji kao i vi, samo iz potpuno drugačijeg motiva, na svom putovanju života prelaze Saharu, navodi na preispitivanje. Prizor uzduž žičanog zida oko španjolske enklave Melille dade naslutiti da je kontinent na koji upravo stupamo prepun problema. Uz njega i po njemu vlada jezovita napetost.

Ne razmišljajući, instinktivno vadim kameru, no uzrujani marokanski službenik u civilu ljutito me odvraća od moje namjere. Sklanjam ju i pomirljivo podižem ruku. Službenik maše, dajući nam znak da prođemo. Usput, gura i viče na dva crna prolaznika u iznošenim zimskim jaknama i poderanim hlačama koja su se, ne znam kako, zatekla vjerojatno s krive strane ograde. Premda je smjer iz Dakra, Mauretanijom, Zapadnom Saharom i Marokom prema Ceuti i Melilli sporedna ruta, migrante iz podsaharske Afrike često smo sretali po putu. Razgovor s pričljivim Senegalcem na kojega sam naišao tjedan dana kasnije, u neuglednoj rupi koja je trebala glumiti kantinu na mauretanijskom graničnom prijelazu, uvodi me u svijet s onu stranu Sahare, prije nego i sam zaronim u njega.

'Zovem se Assane. Iz Dakra sam, automehaničar. Idem rodbini u Montpellier. Tamo ću potražiti pristojan posao. U Senegalu ga nema.' Hrom na jednu nogu, zapeo je na granici pred Marokom i u beskonačnom praznom hodu vrijeme krati uz slatki čaj od mente. Assane je djelovao blago i prijateljski, kao čovjek debelih živaca, što je za Afriku vrijedna osobina. Pozdravili smo se i razišli svaki na svoju stranu. On za Languedoc, a mi u Saharu.

Sahara je uvriježeni toponim za najveću toplu pustinju na svijetu. Na arapskome je jeziku koji u sjeverozapadnu Afriku stiže s omejidskim osvajačima u 7. i 8. stoljeću. No postoji i stariji naziv na jeziku tuareških Berbera, Tinariwen, a znači isto što i Sahara, pustinje. Upravo je važan naglasak na pluralu. Naime, Sahara, kao što se često prikazuje, nije samo jednolično more pješčanih dina. Ona je golem sklop ergova ispresijecanih samotnim, eruptivnim masivima, kamenim visoravnima i stjenovitim hamadama u koje su se usjekli dugački vadi.

Sa Saharom sam se sprijateljio u vožnji Mauretanijom. Najprije asfaltom, koji se, prateći obalu, nakon granice s Marokom i uskom tampon-zonom pod kontrolom Polisarija i UN-a, nastavlja na transafrički koridor broj jedan od Kaira do Dakra, a onda i vožnjom po terenu. Dva su dobra razloga zašto je u Mauretaniji poželjno skrenuti s ceste.

Prvo, mauretanijska Sahara izmišljena je za off-road, a poslastice su uvijek podalje od asfalta. Drugo, vozila iz suprotnog smjera, napose tegljači, ako se za to pokaže potreba, ne vole baš ustupati svoju stranu ceste pri mimoilaženju. Nije rijedak slučaj da vas ignorant za volanom starog rasklimanog kamiona jednostavno izgura pa desnom stranom grabite rubom ceste po kojima nanosi pijeska skrivaju izlokani asfalt. Osim toga, deve, magarci i goveda često iskrsnu na kolniku pa opreza nikada dovoljno. Ukratko, flat sand i bespuće Sahare pouzdaniji su od asfalta, barem kada je u pitanju sigurnost u prometu.

Osim što Sahara svako malo mijenja svoje lice, uvjerila me je da je život svugdje u njoj. Kao i nepravda. Na zapadnom rubu velike pustinje, čija je površina usporediva sa SAD-om, uz atlantsku obalu nalazi se Nacionalni park Banc'd Arguin. Istoimeni pješčani otočić bio je mjesto na kojemu je 1445. podignuta prva portugalska i europska trgovačka postaja. Bio je to prototip budućih kolonijalnih faktorija koje će narednih stoljeća podizati europska pomorska kraljevstva, to jest njihove trgovačke kompanije uz daleke i bogate obale Starog i Novog svijeta. Danas je to rezervat bioraznolikosti po čijim su plićacima s obiljem ribe gnjezdilišta milijuna jedinki različitih vrsta ptica. Vode ispred obala Mauretanije su jedne od ribom najbogatijih na svijetu.

E tu sada dolazi Kvaka 22 s lokalnom aromom. Naime, već više od desetljeća koncesija na ribolov u tim vodama prodana je Europskoj uniji kako bi Mauretanija umanjila svoj vanjski dug. Problem je što bi područje trebalo biti zaštićeno od izlova, a postupak ugrožava i egzistenciju petstotinjak pripadnika naroda Imraguen koji žive od tradicionalnog i u parku prirode održivog načina ribarenja. Ne služi na hvalu to da smo konvoj provezli zaštićenim područjem uz ocean, no cilj je možda u ovom slučaju opravdao sredstvo.

Proveli smo pola dana u jednom od sedam ribarskih sela, družili se i razgovarali s malobrojnim Imraguenima te u lokalnoj školi, čija je jedina učionica bila smještena u starom i istrošenom brodskom kontejneru, donirali školski pribor, higijenske potrepštine, nogometne lopte i igračke. Našla se i pokoja torbica za mladu mamu u plavoj melhfi. Još ima dosta do podsaharske, 'prave' Afrike, no ribari daju naslutiti svu jad, bol i bijedu najsiromašnijeg kontinenta. I urođenu životnu radost kao protuotrov, koja je najvidljivija među djecom. Noćimo uz ocean, u šatoru montiranom na krovu našeg terenca. Iskoristili smo priliku koja nam se nije pružala već nekoliko dana pa se lijepo i 'istuširali' u moru. Na svojim putopisnim tribinama slušateljima obično sugeriram da mogu pitati sve što požele osim koliko sam se puta istuširao u 18 dana, koliko obično traje reli Budapest-Bamako.

Izjutra već piri harmatan, suhi vjetar iz Sahare koji nosi svježinu, ali i obilje pješčane prašine. Volim ga, jer pješčani oblak iznad tla stvara nesvakidašnje prizore. Kao da si negdje na pučini, gdje su nebo i more boje kave. Vozimo ususret sve jačem naletu uskovitlanog pijeska, suprotno od mora, u smjeru Akjojta i Atara. Bordižamo po utabanom pijesku, a ponegdje zaglavimo među niske dine pa se onda, uz pomoć lopate, sand laddere ili vitla, izvlačimo iz njega.

Cilj nam je prije mraka stići do podnožja vulkanskog gorja u središtu Mauretanije te ujutro nastaviti krajobrazima Adrara, visoravni puste i stjenovite poput Marsa. Navigacija nas je vodila prema istoku, u smjeru iz kojeg svaki obris blijedi u zametu prašine.

Iz nje se najednom ukazao kamionet koji nam je odmah počeo blinkati. Vozač u plavome boubouu nalaktio se na naš prozor i, ne skidajući veo svog crnog turbana s usta, nešto počeo mumljati. Nisam obraćao pažnju govori li francuski ili hasanya arapski jer mi je bilo važnije uhvatiti dobar portret autentičnog Maura pa sam odmah stao fotografirati. Drvlje i kamenje koje je poteklo, na francuskom ili hasaniju, svejedno, bilo je namijenjeno meni.

Sva sreća da je Stanek, kojega je bio dopao red da bude za upravljačem, povezao Maurovu priču i zaključio da traži nešto protiv glavobolje koja je morila njegovog rođaka i suvozača. A oni, naravno, znaju da Europljani ne kreću nikamo bez putne apoteke. Nevjerojatan je bio diplomatski učinak jednog pakovanja Neofena. Ne samo da su pristali na fotografiranje, nego smo postali i najbolji prijatelji, skoro braća koja ovakav susret (i razmjenu) moraju ovjekovječiti poštenim fotkama.

Dokazivanje da će fotke biti vrhunske trajalo je dobrih petnaestak minuta, pri čemu su braća Mauri pokazali zavidnu sklonost poziranju. Posebnu pozornost morao sam posvetiti još i devi u prtljažniku, rasplodnom mužjaku-kapitalcu kojeg su toga dana kupili na obližnjem sajmu, udaljenom, kako su naveli, tek 70 kilometara od njihovog sela.

Adrar je najosamljenije mjesto na kojemu sam ikada bio. Osim tišine, nema ničega. Samo taktanje motora podsjeća na konačnost koju određuje stanje spremnika. Zbog grubog terena krećemo se sporo, a stajemo uglavnom kada nekome treba pripomoći. Izgurati auto iz pijeska ili, kako je to bio slučaj s dečkima iz Budimpešte koji su na put poveli još i svog bobtaila, popraviti slomljeni prtljažnik. S prvim mrakom dospijevamo do asfaltnog puta koji kao da je napravljen za nas. Naime, usred pustinje je, kreće od nigdje i ne vodi nikamo. Ne zamaram glavu svrhom te ceste. Asfalt nam dođe kao buđenje iz noćne more jer živci su već tanki, a vjeđe teške. Na kraju asfalta, bivak uz cestu.

Mauretanija je službeno islamska republika, veličine Francuske s jedva četiri milijuna stanovnika. Glavni grad Nouakchott metropola je s crtaće daske. Našem prijatelju i suvozaču, Čileancu Jaimeu svidjelo se, kako je rekao, taj neočekivani Manhattan na rubu Sahare. E sad, da je baš Manhattan? Iako jedan od glavnih gradskih bulevara nosi ime predsjednika Keneddyja, četvrt naziva Cinquième Quartier teško da bi itko zamijenio s Petom avenijom.

Jaimea, a i mene iznenadili su očuvani pločnici, staklene fasade i električni stupovi sa solarnim panelima (za koje ne pamtim da su svijetlili u mraku). Periferije otkrivaju naličje ili bolje reći pravo lice grada. Ne tako davno Nouakchott je bio poput jednog od onih ribarskih sela Banc d’Arguina, koje smo već bili posjetili. Sredinom prošloga stoljeća Moktar Ould Daddah, budući predsjednik neovisne Mauretanije, koja se pomaljala iz raspadajuće kolonijalne federacije Francuske Zapadne Afrike, odlučio je na tom, kako njegovo berbersko ime kaže, vjetrovitom mjestu podići novi glavni grad.

Problem je bio i ostao što je metropola projicirana za 15.000 stanovnika. Po nekim procjenama, Nouakchott, doslovno na najrazličitije načine, udomljuje danas oko milijun ljudi. Ne treba posebno isticati da grad puca po šavu. Proklet imenom, zbog kojeg bi po gradu trebale uredovati ralice, Nouakchott se nalazi u zoni širenja pustinje. Endemija suše uslijed promjene klime pustoši mauretanijski jug s kojega očajni poljoprivrednici, kao buduća urbana sirotinja, godinama već hrle u grad. Infrastruktura, pogotovo sustav opskrbe vodom, odavno je nedostatna za rastuće stanovništvo.

Prolazimo južnim predgrađem, čije nam obrise polako otkriva suho, prohladno jutro. Na bulevaru uobičajena gužva. Većinu saobraćaja čine izvozani Mercedesi, legendarne stodevedesetke, često i bez farova, registarskih oznaka ili stražnjeg vjetrobranskog stakla. Ostalo su prekrcani hop in - hop out taxiji i zaprežne dvokolice. Jedan od mnogih načina stjecanja nadnice od tek nekoliko dolara jest razvoženje vode u bačvama na magarećim zapregama mnogima kojima ona ne teče iz slavine.

Berberi i Arapi na sjeveru te razne etničke skupine podsaharskih Afrikanaca na jugu nikada nisu bili previše otvoreni jedni prema drugima. To je možda najočitije upravo u Mauretaniji. Političku, gospodarsku i društvenu elitu bez iznimke tvore Beidani, manjina porijeklom sa sjevera koja govori hasanya arapskim, službenim jezikom islamske republike. Većinu pak predstavljaju razne etničke skupine poput Wolofa, Fulana, Soninki i Bambara, koje žive na južnim granicama države, a pomalo i na marginama društva.

Francuski jezik, kojeg zbog kolonijalnog nasljeđa govore svi, donekle zbližava populaciju, no s obzirom na korjenite razlike, teško da se može govoriti o nekom nacionalnom jedinstvu. No pustinja kao da briše razlike. Ondje je naizgled moguće pobjeći od svega. Ondje ste samo tišina, zvijezde i vi. A ako se i ukaže netko kada zalutate na pogrešan put, zapnete u pijesku ili ostanete bez vode, u pravilu je prijatelj i brat. Misli se roje dok vozilo lagano sopće sporom cestom prema granici. Iza sebe ostavljam Mauretaniju, s nekim nedorečenim osjećajem kako se jedni ovdje nečega boje, dok drugi nešto skrivaju. I tišinu Sahare. Idem ususret bubnjevima i onome što me čeka s druge strane pustinje.

Kako se osjećao Ibn Batuta, slavni marokanski putnik iz 14. stoljeću, i ja kada smo, svaki u svoje doba, prešli Saharu, i kako djeca u malom pastirskom selu usred Senegala lijepo pjevaju pjesmicu Bratec Martin, pročitajte i poslušajte u sljedećem nastavku.