Bilo je hladno zimsko jutro kada smo prelazili Soču. Vipavska bura rastjerala je maglu i niske oblake, otkrivajući bijele vrhove Julijskih Alpa. Iza nas je maglovita noć i sipka rosa, koja još od Varaždina škropi platno krovnog šatora. Pred nama blistava zora i mnogo kilometara do Bamaka. Tako je prije četiri godine počeo moj put zapadnom Afrikom s Varaždincima Damirom i Stanekom, kojima se Afrika već bila zavukla pod kožu.

Što toliko vuče kontinentu loše iscrtanih zemljovida, na kojemu malo koja država to uistinu jest. Gdje velik broj djece ne pohađa nastavu, gdje je siromaštvo pravilo, a ne izuzetak? Što privlači kontinentu kojim haraju ratovi, krstare krijumčari ljudi, a izbjeglice dosežu brojnost stanovništva jedne srednje velike europske zemlje? Ne, nisu to nacionalni parkovi, barem ne u mom slučaju.

Fotograf sam i putnik, autor putopisnih članaka. U sljedećim nastavcima povest ću vas na svoj treći afrički put cestom od Mađarske i Hrvatske, duž Mediterana, preko Sahare, skoro pa do Gvinejskog zaljeva. Vodit ću vas ovogodišnjom trasom velikog humanitarnog relija Budapest-Bamako, a koja prolazi Marokom, Mauretanijom, Senegalom, Gvinejom i završava u Sijera Leoneu, u društvu zanimljive ekipe koja ljubav prema cesti stavlja u službu filantropije. No prije nego li se 31. siječnja zajedno otisnemo na Crni kontinent, pričat ću vam kako je bilo putovati njime prethodna dva puta. Kako je zapravo sve počelo i u što je do sada preraslo.

Damira Filipovića i Stanislava Modrića upoznao sam u ljeto 2015. godine u Zagrebu, u stanu mojih kumova Aleksandre i Nebojše. Početkom godine varaždinski je dvojac sudjelovao na reliju Budapest-Bamako kao prvi hrvatski službeni tim prisutan na tom događaju. Spremajući se dogodine ponovo u Afriku, dečki su raspredali doživljaje dok smo mi gledali beskonačne sate videozapisa koje je putem bilježila kamera pričvršćena s nutarnje strane vjetrobrana. Kratko druženje bilo je dovoljno da na Stanekovo pitanje 'Buš s nama u Afriku?' ispalim 'Bum'. S ljudima koje sam jedva poznavao odlučio sam provesti nešto više od mjesec dana u skučenoj kabini terenskog vozila, na putu duljem od Zagreba do Vladivostoka.

Proći ćemo kroz osam zemalja, prijeći Saharu, doći u savanu i kopnenim putem vratiti se u Hrvatsku. Skoro 16.000 kilometara. Cilj svega: pod načelom community to community direct giving, dopremiti humanitarnu pomoć djeci u zabiti Malija i Mauretanije. Namjerno rabim riječ zabit jer u tom dijelu svijeta i ono što nije zabit izgleda poput nje. Zapasali smo pustolovinu uz altruizam, čvrsto kao sigurnosni pojas. I kao humanitarni reli tim MyLife4Kids krenuli zajedno u Afriku. Asfaltom, pijeskom, vulkanskim kamenjem, crvenom afričkom prašinom.

Reli Budimpešta-Bamako slovi za najveći amatersko-humanitarni reli na svijetu. Posade, koje su se ovaj put brojčano udvostručile od zadnjeg relija iz 2018. godine, pa ih je za start prijavljeno tristotinjak, osim doživljaja oktanske pustolovine, u zabačena sela podsaharske Afrike dopremaju humanitarnu pomoć. Higijenske potrepštine, lijekovi, školski pribor, odjeća, igračke, računala dovoze se potrebitima doslovno u kuće. Osim toga, kroz dobrotvorne kampanje sakupljaju se sredstva za korisne projekte; izgradnju bunara, pumpi za vodu, sanitarne infrastrukture ili sadnju drveća. Cijelu zamisao prije petnaestak godina pokrenuo je mađarski poduzetnik, radijski DJ i entuzijast Andrew G. Szabo.

Kada sam se u godini Brexita i Europskog prvenstva u Francuskoj spremao na svoj prvi afrički overland, projekcije nisu bile dugoročne. Na kraju krajeva, nije me na njega potakao dječji san o lavovima u savani i ljudima kliktava govora, već slučajno poznanstvo. Eh da, mogao bih sada i o tome ima li u životu uopće slučajnosti ili je to pravovremeni izboj još nepoznata, ali nezaobilazna nacrta.

No da je taj put, za razliku od mnogih prethodnih, na mene utjecao transformacijski i da sam odonda mišlju, a s vremena na vrijeme tijelom i kamerom, neprestano u Africi, nema nikakve dvojbe. Znam što me vuče ondje. Znao sam od prvog trenutka da ću se vratiti čim sam usred prašnjavog malijskog sela, trošnih koliba od blata i pruća, izašao iz auta među ljude.

Afrika je nezasluženo kontinent patnje, bijede i siromaštva te, poput vidara, svoje rane sama liječi slavljenjem života. Miro Aščić najbolje je to sažeo u rečenici: 'Afrika ne trpi depresiju.' Još bih dodao da su Afrikanci, naročito djeca, imuni na depresiju za koju po našim mjerilima imaju valjda sve moguće razloge.

Nažalost, nisu imuni i na malariju i razne druge zaraze. Stopa smrtnosti novorođene i male djece zadnjih je desetljeća u podsaharskoj Africi u padu, no još uvjerljivo ruši svjetske rekorde. Naša putopisna i humanitarna priča neće promijeniti svijet ni Afriku, ali može pomoći nekome tko s mnogobrojnom obitelji živi u oskudici da nad svojim krevetom ili slamaricom okači recimo mrežu protiv komaraca. I o svemu tome onda pričati. To je otprilike ono što radimo već tri, četiri godine.

Publika koja nas prati u Hrvatskoj pruža nam neizmjernu podršku i pomoć pri prikupljanju potrepština i sredstava prije svake nove akcije. Tu bih posebno istakao učenike, nastavnike i profesore osnovnih i srednjih škola u Varaždinu, Lozanu, Hercegovcu i Virovitici. Ideja je da taj krug širimo u budućnosti. Da se umrežavamo, povezujemo, razgovaramo, raspravljamo i djelujemo. Zapravo, da slavimo život kao što ga slave i djeca u Africi.

Ovo je bio moj prolog koji vas je trebao uvesti u priču o Africi što će se u veljači i ožujku ovdje moći pratiti s mjesta događaja. U sljedećem nastavku, još uvijek prije novog puta, pričat ću vam o svom prvom Budapest-Bamaku iz 2016. godine te putovanju Mauretanijom i Malijem.