Sjeverna Koreja, zemlja za čiji politički režim svi znaju, ali o samoj zemlji, ljudima i kulturi jako malo. Kada bi nekome rekao da idem u Sjevernu Koreju, gledali bi me s čuđenjem ili bi mi jednostavno rekli: “Ti si lud“, priča nam Viktor.
E pa baš zato Sjeverna Koreja, da vidim je li sva ta negativna propaganda koju Amerikanci nameću istinita. Nakon što sam proputovao preko trideset zemalja, na ovo putovanje sam gledao kao na veliki izazov, jer se ipak radi o najizoliranijoj zemlji na svijetu. Većinom sam na svoja putovanja kretao sam, ali na ovo neizvjesno i pomalo zastrašujuće putovanje sam išao s prijateljem Zlatkom Barićem.
Polazak za Sjevernu Koreju bio je iz Pekinga, gdje smo imali dogovoren brifing u agenciji vezano uz detalje putovanja. Tamo smo dobili inpute kako se ponašati te kojih zakona se trebamo pridržavati. Naime, tamo nema dodatnih pitanja, ako kažu da je nebo crno, nebo je crno, nema prostora za raspravu! Sjeverna Koreja se tako u toj zemlji ne smije zvati, već samo Koreja, ili DPRK (Demokratska Narodna Republika Koreja). Ne smiju se prenositi informacije kao što su na primjer da je veliki vođa ubio vlastitog brata ili da Koreja nije osvojila svjetsko prvenstvo u nogometu 2010. godine. Sve je potrebno raditi s puno poštovanja.
Prije ulaska u zemlju dobili smo plave knjižice, koje su zapravo vize. Nemaju klasične vize koje se lijepe u putovnicu iz razloga kako ne bi postojao dokaz boravka u Sjevernoj Koreji. Na mobitelu je potrebno obrisati sve podatke o Sjevernoj Koreji ili bilo kakve informacije o velikim vođama.
Zabranjen je unos religijskih štiva ali je preporučeno izbjegavati unos bilo kakvih knjiga. U Sjevernu Koreju moguće je ući samo organiziranim, agencijskim aranžmanom i to vlakom ili avionom. Naša grupa se sastojala od osmero ljudi. Nakon desetak minuta leta, stjuardese nam donose novine „Pyongyang times“, na kojima stoji 108 Juche godina. Naime, prije 108 godina rođen je predsjednik Kim Il Sung prema kojem se broje godine u Sjevernoj Koreji. Kim Il Sung je preminuo 1994. godine, no Koreanci ga toliko cijene i poštuju da je narod odlučio postaviti ga za vječnog predsjednika.
Nakon kraćeg listanja novina, našao sam se u laganoj panici jer nam je rečeno da se novine ne smiju presavijati ili oštetiti, a ja sam zaboravio pitati kako s njima postupati nakon čitanja. Dugih 10 minuta u panici sam držao novine u zraku pazeći da ih ne oštetim, dok konačno nije naišao vodič te ih pažljivo zarolao. U avionu smo za obrok dobili siromašan, neukusan hamburger i vodu. Nisam ni bio svjestan da će taj hamburger biti najukusniji obrok koji ću pojesti u sljedećih 6 dana. Nakon sat i 45 minuta slijećemo, nastavlja nam pričati Viktor svoju uzbudljivu priču.
Već pri samom slijetanju gledajući kroz prozor zapažam zemlju u kojoj je vrijeme stalo. Spuštajući se pokretnim stepenicama, prvo smo primijetili vojsku. Dokaz odcijepljenosti od civilizacije bila je i činjenica da na mobitelu nismo imali signala. Prvo prelazimo zdravstvenu carinu, bez puno pitanja potpisujemo neke dokumente i krećemo prema sljedećem punktu gdje vojnik dolazi do mene te mi uzima mobitel kako bi izvršio kontrolu podataka. Osjećao sam se poprilično nelagodno, premda sam dan ranije izbrisao sve podatke o Koreji. Nakon prolaska kroz skener, vojnik me zaustavio i stavio sa strane. Počinje izvlačiti stvari iz ruksaka, sve do zadnjeg predmeta. Pronašao je suvenire vojnika terakote koje sam kupio u Xianu. Pokazuje mi vojnike, i strogim pogledom te povišenim tonom počinje govoriti: „ Buda, BUDA, BUDA“ . Pokušao sam se opravdati i govoriti kako to nije Buda već suveniri iz muzeja Terakote. Nesporazum je trajao dok konačno nije došla Koreanka koja razumije engleski. Na kraju nalazi mi u torbi i knjižicu koju smo dobili od agencije, s osnovnim korejskim frazama, riječima i sl. koju mi oduzima i šalje na dodatnu kontrolu. Moram priznati da takvu detaljnu kontrolu nisam nikada u životu prošao. Ipak se na sreću sve dobro završilo, vratili su mi sve stvari i ja sam slobodno ušao u Sjevernu Koreju! Nakon 20 min na aerodrom dolaze vodiči Mr. Kim & Mrs. Pak. Upoznajemo se te nas upućuju prema autobusu, gdje nas čekaju naša dva vozača. Objašnjavaju nam da će oni biti s nama do kraja ovog putovanja. Vozeći se prema Pyongyangu, glavnom gradu, uzeli su nam putovnice, uz objašnjenje da će nam ih vratiti ako ćemo se pridržavati svih odredbi. Nije rijetkost da Koreanci drže zatočene državljane drugih zemalja jer su prekršili neka od za njih iznimno važna pravila. Naime, kad si u Koreji, ponašaj se kao Koreanac.
Gledajući kroz prozor autobusa u nedogled se prostiru obrađena rižina polja na kojima deseci i deseci ljudi marljivo rade. Vodiči su nam objasnili da svi građani Koreje jednom godišnje moraju ići raditi na rižina polja, i vojnici i ostali radnici, apsolutno svi. Njih to jako veseli, to su im jedni od ljepših dana u godini, jer poslije rada na polju druže se uz pjesmu i ples. I tako lagano ulazimo u grad, gdje se počinju nazirati zgrade u raznim bojama. Odjednom, ispred nas se pojavljuje ogroman slavoluk pobjede, veći i dominantniji od Pariškog. Na slavoluk smo se popeli liftom, za cijenu od 5 eura. Pogled je izvanredan, vidi se panorama cijelog Pyongyanga. Ono što mi je okupiralo misli je, gdje su ljudi, gdje su turisti? Nije bilo nikoga osim naše grupe, naših vodiča i vodiča slavoluka. Nema turista koji čekaju u redu, nema gužve. Sve je zapravo pripremljeno samo za nas. Imali smo razgledavanje glavnog trga, metro-a, spomenika radničke partije, slavoluk ujedinjenja, zapravo svih važnijih znamenitosti u gradu. Sve je jako planski izgrađeno i napravljeno. Izdvojio bih Juche toranj. Juche, znana još kao i kimilsungizam, službena je politička ideologija sjeverne Koreje. Opisana kao Kim Il-sungov „originalni, briljantni i revolucionarni doprinos nacionalnoj i međunarodnoj misli“. Ideja navodi kako je individualac „gospodar vlastite sudbine“ te da sjevernokorejske mase moraju djelovati kao „gospodari revolucije i izgradnje. Riječ je o kombinaciji nacionalizma, konzervatizma i komunizma.
Juche toranj koji se nalazi na obali rijeke Taedong, nasuprot trga Kim Il-Sunga visok je 170 m, napravljen od 25,550 blokova granita (značajno 365*70, jedna za svaki dan života velikog vođe). Na vrhu se nalazi 20 metara visoka, 45 tona teška baklja koja neprestano titra. Liftom smo došli ispod baklje, gdje se prostire pogled na cijeli Pyongyang. Juche toranj je drugi najveći monumentalni spomenik na svijetu.
Prolazeći kroz glavni grad jedno jutro, odjednom s desne strane ugledamo mali trg na kojem je stajalo stotinjak žena obučeno u plavo s crvenim zastavama koje su izvodile koreografiju. Vodič nam je objasnio da su to domaćice koje svako jutro dobrovoljno od 8 do 9 sati dolaze na ulicu, te koreografijom podižu moral radničkoj klasi.
Osim Pyongyanga posjetili smo i Kaesong, grad udaljen cca 150 km od Pyongyanga, uz koji smo posjetili i DMZ, odnosno demilitariziranu zonu koja je bila prepuna vojnika. Ono što se odmah može primijetiti su veliki barjaci s jedne i druge strane. Danas sjeverna strana ima veći barjak, koji je na visini od 170 m te je navodno najviši barjak na svijetu.
DMZ je jedinstveno mjesto na svijetu gdje naoružani vojnici Sjeverne i Južne Koreje gledaju jedni u druge preko nišana. Nakon kratkog razgledavanja mjesta razgraničenja doživio sam poprilično neugodno i nezgodno iskustvo. Prišao mi je zapovjednik vojske te me počeo ispitivati o mom životu nakon čega mi postavlja pitanje: “Reci mi što vanjski svijet priča tko je započeo Korejski rat?“. Nakon kraće stanke odgovaram kako mediji svašta pišu, ali da je nama koji nismo bili uključeni u rat teško govoriti o tome, no on nastavlja:“ Sad si već nekoliko dana u Koreji, što si do sad naučio? Tko je započeo rat?“ I sad se uistinu bojim da nešto krivo ne kažem. On odlučno nastavlja: „Pa što misliš, mi smo tada bili mlada država, kako bi mogli započeti rat protiv velike imperijalističke Amerike?“ Bez razmišljanja se složim s njim, nasmiješim, kimnem glavom te iskoristim prvu priliku za bijeg. Na kraju je sve dobro završilo te smo susret ovjekovječili zajedničkom fotografijom.
Nakon toga zaputili smo se u centar grada Kaesonga, gdje na ulicama svira glazba iz zvučnika. Na ulicama nema ljudi i automobila, ali u centru svakog raskrižja stoji prometnik koji održava, zapravo, nepostojeći promet. Tijekom boravka u Sjevernoj Koreji imali smo priliku posjetiti i OŠ Tok Song u gradu Pyongsong. Ispred škole nas je dočekala ravnateljica koja nam je pokazala školu. Na ulazu u školu, preko cijelog zida, promatrala nas je slika velikog vođe. Prvo smo posjetili razred u kojem se uči engleski, djeca su obučeni kao Titovi pioniri, bijela košulja i crvena marama. Nakon razgleda imali smo priliku uživati u koncertu posebno pripremljenom za nas.
Nakon jako lijepog posjeta školi zaputili smo se u lokalnu pivnicu, mjestu gdje se domaći ljudi okupljaju poslije posla. Prostor je ogroman, unutar njega je na naše iznenađenje bilo cca 1500 ljudi. Pivnica nema stolaca, pije se stojećki. Specifično je i da ovdje ne postoji mogućnost više od jedne narudžbe. Uđeš s ekipom, odmah naruših piva koliko misliš popiti, a kad popiješ odlaziš van. Takvo je pravilo zbog iznimno dugačkih redova ljudi koji čekaju ulazak u pivnicu. Tog dana na ulaz je smireno čekalo između 200-500 ljudi. Kad smo ušli unutra, moram priznati da me jeza prošla, jer su nas svi gledali u čudu, kao da nikad nisu vidjeli okrugle oči. Zamislite, nas osmero bili smo jedini turisti u cijeloj pivnici. Baš iz tog razloga imali smo privilegiju više puta naručiti pivo.
Na moje iznenađenje proizvodnja pive u Sjevernoj Koreji iznimno je učestala. U planu puta imali smo priliku u više navrata posjetiti razne pivovare gdje smo se na licu mjesta mogli uvjeriti u njezinu kvalitetu. Proizvode se klasična lager piva, ali i piva s okusom. Većinom su to pive pravljene od riže. Uz pivu se često pije i Soći, rakija od riže. Što se tiče hrane, nisam baš bio oduševljen. Pretežno nam je bila servirana riža ili poznati korejski hladni rezanci od riže. Najveći šok sam doživio kad nam je u restoranu u Pongsanggi bila poslužena juha od psa. Naravno, nisam je ni okusio, pojeo sam tek sladoled od vanilije, jedinu vrsta sladoleda koja se nudila.
Pred sam kraj Sjeverno Korejske avanture došao je i trenutak za ostvarenje jednog od ciljeva mog putovanja, a to je šišanje. Za Koreju je naime poznato da je zakonom dozvoljeno samo 15 muških frizura te 18 ženskih. U hodniku, ispred frizerskog salona, na zidu je stajala fotografija sa stilovima frizura. Razmišljam koju odabrati kada mi frizerka kaže: “Nemoj to gledati, to je stara moda, uđi u salon, tamo je slika s aktualnim frizurama”. Odabrao sam frizuru broj šest!
Šišanje je bilo posebno iskustvo, škarama koje su veće od moje glave. Takve škare moja mama koristi za tekstil. Šišanje je trajalo od prilike 45 minuta. Cijena šišanja iznosila je svega 4$. U salonu je cijelo vrijeme bio uključen TV, onakav kakav je kod nas bio moderan 80-tih godina, a iz kojeg je dopirala koreanska glazba.
U Koreji vrijedi pravilo „svi za jednoga - jedan za sve”. Ono što se definitivno može primijetiti je njihovo zajedništvo i ponos. O velikim vođama govore s mnogo ljubavi. Koreanci nose značku velikog vođe na lijevoj strani odjeće, tj na strani srca, koju ne moraju nositi, ali iz poštovanja ipak nose. Osobe koje sam upoznao uistinu štuju svoju kulturu, zdušno o njoj govore te je s ponosom ističu. Tijekom šest dana boravka u Sjevernoj Koreji obišli smo cca 500 km i posjetili četiri grada. Zanimljivo je da nigdje nema smeća, trava je uredno pokošena, parkovi uređeni, sve je puno cvijeća, zaista impresivno.
Gradovi su u zelenilu, automobili su rijetka pojava na prometnicama. Kada je došlo vrijeme za odlazak, moram priznati da me ponovo krenula lagano nervoza. Naime, bojao sam se hoće li mi provjeravati slike u mobitelu, jer neke slike sam nedopušteno snimio. Bojao sam se i da mi ne nađu sakriven koreanski novac koji se ne smiju iznositi iz Koreje. Na sreću, kontrola je prošla bez ikakvih problema. Aerodrom je bio prazan, taj dan su bila zakazana samo dva leta, od kojih je jedan bio naš. Kad smo se vratili u užurbani Peking, kao da smo se ponovno vratili u 21. stoljeće. Otišli smo na kolodvor i sjeli na najbrži vlak na svijetu za Šangaj. Put od cca 1200 km prevalili smo za 4 i pol sata, uz nekoliko stajanja. Nemaš osjećaja da ideš 350 km/h, ali moram priznat, nije toliko komforan koliko je Francuski TGV, priča nam Viktor.
Iako možda ne mogu izvan zemlje i moraju slijediti pravila, smatram da su možda u nekom pogledu Koreanci čak i zadovoljniji od nas. Naime, život im je jednostavniji, svi imaju osiguran posao, bez obzira na radno mjesto imaju istu plaću (15$). Stanovi su besplatni, a uz plaću svi dobiju istu količinu hrane i 5 litara piva na mjesečnoj razini. Nema interneta, nema mobitela, nema stresa. Glavni cilj u životu je biti čim bolji radnik, kvalitetniji čovjek te osnovati obitelj. Ljudi komuniciraju jedni s drugima, druže se, vesele i bez obzira na predrasude zapada uživaju u životu. Za drugo niti ne znaju.
Ako Vam se sviđa Molim Vas da me zapratite na:
