Bjeloruski KGB, državna sigurnosna služba u čijim sam rukama već satima i u kojoj Rusi očito igraju važnu ulogu, zadržao je ime iz Sovjetskog Saveza, ponosan na svoju komunističku tradiciju i činjenicu da je osnivač notorne sovjetske Čeke - iz koje će kasnije izrasti sve ozloglašene službe - Feliks Edmundovič Dzeržinski rođen u Bjelorusiji, zemlji koja radosno čuva uspomenu na njega. Predstavnici Čeke imali su legitimno pravo na licu mjesta pogubiti špijune i sabotere pa se nadam da ovi moji 'drugari' ipak nisu izrasli na toj tradiciji. Hrabri me i činjenica da je Sibir daleko, gulaga je ipak manje nego u zlatno doba SSSR-a i iskreno se nadam da su oni bjeloruski, a ima ih, popunjeni i bez mene.

Nije ovo stari KGB, nova dvojica ispitivača sasvim su pristojna, dobivam kavu, puštaju me pušiti, ali samo izvan zgrade i u pratnji nekog vojnika. Kad se ispitivanje produži u noć, donose mi i večeru, nekakvu juhu s komadima mesa. Je li dobro? Odlično, kažem. E, to jede naša vojska, kažu, ne definirajući termin 'naša'.

Glavni ispitivač naveden je kao major A. A. Dubrovski, pisat će to kasnije u zapisniku koji ću dobiti, drugi je Ženja, čak smo se i službeno upoznali. Sve moje odgovore upisuju u zapisnik na računalu, na ruskom, naravno, a onda kreće temeljit pretres, svi papiri koje imam kod sebe. Pa se otkriva da je 'pravi razlog' mog ulaska u Bjelorusiju – posjet zubaru. Da, da bih dobio vizu, trebalo mi je pozivno pismo, a to je bilo najjednostavnije rješenje.

'Znači, došao si u Bjelorusiju popravljati zube?'

'Da', spremno priznajem.

Priznat ću bilo što samo da dokažem da nisam špijun.

Na sreću, nekoliko dana prije toga zaista sam bio u zubarskoj klinici u Minsku, opremljenoj kao svemirski brod, i čistio kamenac. Za 60 eura to je bila najjeftinija usluga koju su nudili, a osiguravala je pozivno pismo, onda i vizu. Čak sam se i fotografirao s lijepom zubaricom i ta mi je fotografija sad ključan dokaz da sam u Bjelorusiji ne da bih o njoj pisao, nego zbog zuba.

U pretrazi mog mobitela pažnju im skreće i fotografija s Ivanom Pešićem, mladim nogometašem koji je nakon Hajduka igrao u više država, a rat ga je zatekao u ukrajinskom klubu. Uspio je napustiti zemlju i dobiti angažman u - Bjelorusiji. Sada je standardni prvotimac Dinama iz Minska.

Sreli smo se nekoliko dana ranije u Minsku, na ugodnoj kavi.

'O čemu sam s njim razgovarao?' radoznali su.

O nogometu, spremno odgovaram, samo mu u profesionalnoj biografiji nedostaje to da se družio sa špijunom.

Bila je ta kava s puno više od priče o nogometu – kao da ja o tome nešto znam – i pružila mi je odličan uvid u život u Bjelorusiji. Kako ne sumnjam da će ovi tekstovi biti pažljivo čitani u KGB-u, i nije to stvar moje paranoje, nego njihove marljivosti, ne bih ga ni sad spominjao. Međutim ovih dana Pešić je potpisao za klub u Kazahstanu, pa je 'na sigurnom' i to o čemu smo zaista razgovarali ne može mu više naškoditi.

Idemo dalje: major primjećuje da marljivo skupljam račune za hotel i gorivo, opa, znači ovo je službeni put. Opet sam sumnjiv. Da, CIA me plaća, mislim, a glasno govorim: volim skupljati račune. Nisam ih baš uvjerio. Sve su pretresli, sve sam morao objasniti, prebrojili su sav novac koji sam imao kod sebe, a imao sam ga iz sedam zemalja, posvuda gdje sam prolazio tih tjedana. Hm, fale samo dolari, možda ipak nisam američki plaćenik?

Slijedi pregled auta, mog ofucanog, ali vjernog ljubimca. U 18 godina i 330.000 kilometara druženja po europskim cestama prao sam ga jednom, u Bosni. Rekao mi tada čovjek da takav slučaj nikad nije vidio. Platio sam mu dvostruko da ne priča to, ali sumnjam da je takav slučaj mogao prešutjeti. Glavni pretraživač je još jedan specijalac, pas Ares, specijaliziran za drogu i oružje. Naravno da postoji mogućnost da mi nešto od toga podmetnu pa ne bih ni trebalo dokazivati da sam špijun. Ipak, osim gomile smeća, čak četiri SIM kartice iz različitih zemalja, čiji je rok trajanja davno prošao i nekoliko sitnica koje sam godinama posvuda tražio, pas ne nalazi ništa. Jedino što u temeljitom pretresu mene i vozila nekim čudom nisu pronašli novinarska je iskaznica spremljena u džepu hlača, a koja bi sigurno bila bitno otežavajuća okolnost.

'Dobro, jesam li konačno slobodan?'

'Čim potpišeš zapisnik kojim priznaješ krivicu!'

'E sad, da čujemo što dobijem ako potpišem krivicu, ma što ona bila?'

'Novčana kazna!'

'Kolika?'

Gledamo se, poznaju moje novčano stanje, a nije loše, prebrojali su svaki dinar, kunu, euro, zlotu, krunu… Bjelorusija, da bi vam dopustila ulazak, traži da kod sebe imate gotovinu, nisam imao izbora.

'Minimalna kazna je deset dolara, ali imaš novca, bi li trideset dolara bilo puno?'

Brk mi se smije, ali ne pokazujem, cjenkam se, previše sam putovao da bih olako pristao na prvu cijenu. Objašnjavam da imam tri kćeri – vidjeli su slike u mobitelu – i da bi me uništila takva kazna. I izgovorim to a da se ne nasmijem. Na svu sreću, nemaju pojma kolike su plaće na Zapadu (da, za njih smo mi Zapad) pa se malo konzultiraju.

'Dvanaest dolara?' kaže Ženja.

'Deal!' brzo potvrdim i pružam ruku.

Svi se srdačno rukujemo i potpisujem izjavu o svojoj krivici, iako nemam pojma kakva je. Kaznu ću uplatiti u banci.

'Ako je ne uplatiš, nećeš više smjeti u Bjelorusiju!'

Strašne posljedice, mislim. Ali platit ću je, moraju i oni od nečeg živjeti.

U njihovoj pratnji vozim do svog hotelčića, ambiciozno nazvanog Mini hotel Euro, jedan je ujutro i probuđenoj ženi na ulazu klecnu noge kad se ova dvojica razbacaju svojim značkama pripadnika nekakve tajne policije. Nakon više od osam sati špijunska epopeja još nije završila. Pretresaju i stvari u sobi, a kad vide računalo na stolu, zakolutaju očima, krenu li još to pretraživati, neće nikad doma.

'Službeni je', kažem.

'Ne pišeš u njemu o Bjelorusiji?'

'Ma ni slučajno', spremno kažem i to ih, čini se, zadovoljava.

Traže još da pokažem gola leđa, prsa i noge, valjda da utvrde da nisam pretučen i da priznanje nije dobiveno silom.

Na izlazu su i imaju posljednji savjet:

'Ne piši o Bjelorusiji, nikad!'

'Časna pionirska!' kažem.

Bili su očito pioniri pa mi vjeruju.

Kako nakon toliko sati u rukama ispitivača Stockholmski sindrom očito zaživi, pozivam ih na pivo. Ja častim!

Odbijaju, umorni su i oni, vrijeme je za spavanje.

I tu završava moja priča o privođenju, premda sam preostala dva dana u Bjelorusiji bio uvjeren da me prate neki ljudi i automobili, ali to je vjerojatno stvar paranoje, koji KGB i slične službe razviju u podsvijesti ispitanika. Dobivam i čudne poruke na mobitel, u kojima mi se nudi posjet nacionalnom parku u Ukrajini, ali s ruske mail adrese. Ignoriram ih, ne osvrćem se za svakim automobilom i 'agentom' iza mene.

Slijedi osmosatni prelazak granice s Poljskom i još provjera, ovaj put države EU-a. Opet sam sumnjiv, što sam radio u Bjelorusiji? Priča o zubarskoj ordinaciji ovdje ne djeluje uvjerljivo. Provjeravaju još jednom cijeli automobil, plaćam kaznu – puno veću od one u Bjelorusiji – za prijavljenih čak osam kutija cigareta, a u Poljsku se smiju, za razliku od većine EU-a, unijeti samo dvije. Ovi mi, za razliku od bjeloruskih kolega, ne nude ni kavu ni jelo i, konačno, kao višestruko osuđivani kriminalac, ulazim u Europsku uniju.

Zbogom Bjelorusijo, vratit ću se, ali ne dok su Lukašenko i njegova tajna družina na vlasti.