'Hrvatska je bila u plamenu 1991. godine. Crnogorske trupe iz JNA su bombardirale slavni povijesni grad Dubrovnik, a Srbi se okupirali trećinu zemlje. Nadali su se da će zauzeti teritorij postati dio Velike Srbije. Godinu dana kasnije Hrvatska je pomagala bosanskim Hrvatima u borbi protiv bosanskih Srba, a kasnije i protiv Bošnjaka. Jugoslavenski ratovi su uzeli desetine tisuća života i milijune pretvorili u izbjeglice', konstatira na početku svoje analize za BBC Tim Judah, koji onda zaključuje kako je sada 'regija transformirana', ponajviše zahvaljujući 'ulasku Hrvatske u EU 1. srpnja'.

Kao simbolične dokaze tome Judah navodi dvije fotografije koje su se mogle vidjeti u medijima odnosno na društvenim mrežama. Prva je zajedničko druženje hrvatske ministrice vanjskih poslova Vesne Pusić s crnogorskim kolegom Igorom Lukšićem na sprovodu Margaret Thatcher u Londonu, a druga je pak fotografija dvoje mladih kako se ljube zaogrnuti u hrvatsku i srpsku zastavu. 'Obje slike svjedoče o tome koliki je put Hrvatska sa svojim susjedima prošla od 1995, kada su završili ratovi u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini', konstatira Judah, podsjećajući i na ispriku crnogorskog predsjednika Mila Đukanovića 2000. zbog razaranja Dubrovnika: 'Fotografija poljupca je izazvala različite reakcije. Neke su bile entuzijastične, vidjevši u svemu znak ostavljanja prošlosti iza sebe, dok su drugi bili mnogo više skeptični. Na neki su način obje reakcije ispravne.'

Judah napominje da je 'odnos Hrvatske prema Srbima i Srbiji dugotrajan i ponekad mučan', te ih razdvajaju 'slični jezici', katolička odnosno pravoslavna vjera te latinično i ćirilično pismo. 'Od 1995. su se odnosi Hrvata i Srba značajno transformirali nabolje', smatra Judah u svojoj analizi za BBC, ali ne zaboravlja podsjetiti da najnovija društvena istraživanja u Hrvatskoj pokazuju visoku razinu antipatije prema Srbima, kojih je '1991. godine bilo 12,1 posto u Hrvatskoj, a sada ih ima oko 4,3 posto'. Britanski analitičar se poziva na zagrebačkog profesora povijesti Tvrtka Jakovinu koji kaže da mnogi Hrvati 'privatno misle kako nam je bolje bez Srba' jer se Hrvati više ne boje sukoba s moćnom nacionalnom manjinom.

S druge strane, Srbi sudjeluju u vladi Hrvatske u prominentnim ulogama, a hrvatske firme investiraju u Srbiji, dok se srbijanske žale kako im je teže poslovati u Hrvatskoj. Kao znak poboljšanja navodi se i povratak srbijanskih turista na Jadran, na kojem, doduše, 'mnogi od njih imaju opravdanu nervozu da će im neki frustrirani pojedinac vandalizirati auto zbog srbijanskih tablica'. Iako se nakon oslobađajuće presude hrvatskim generalima Gotovini i Markaču u Haagu govorilo o novom 'ledenom dobu' između Hrvatske i Srbije, 'trend je ići prema bližoj suradnji, a ne prema konfliktu'. U tom kontekstu se naročito spominje hrvatska pomoć Srbiji oko ulaska u EU. Ipak, postoje i suprotni primjeri, poput navijačkih ispada i povika 'Ubij Srbina', kao i 'mobilizacija hrvatske nacionalističke desnice protiv ćirilice u Vukovaru'.

'Kada Hrvatska uđe u EU, to će promijeniti liniju razgraničenja na Balkanu', konstatira na kraju svoje analize Tim Judah, citirajući ministricu Pusić koja je 'u nedavnom intervjuu rekla da ulazak u EU ne znači selidbu', kao i da stabilnost Hrvatske ovisi o stabilnosti regije, a 'europski zadatak Hrvatske je dati tome doprinos'.