Morske struje u Jadranu, to su nekad i pučkoškolci znali, kreću se u obrnutom smjeru od kretanja kazaljke sata. Topla struja prolazi uz sjeveroistočnu (hrvatsku) obalu, a izlazi uz jugozapadnu (talijansku) obalu. I to vrijedi za sve mjesece - osim za kolovoz! Tada se, kaže šala, za ferragosta sve okrene naglavce – postoji samo jedan smjer i vodi od talijanske obale prema našoj – barem kad je nautika posrijedi.

Već 16 godina šibenski jedriličari iz jedriličarskog kluba Val uoči te velike morske seobe učine presedan, pa dijelom iz vlastita gušta, dijelom u svrhu promocije svoga grada, a dijelom i kao podsjećanje na vjekovne male plovidbe (misli se na one koje ne spadaju pod redovite linijske i trgovačke) između dviju obala, poduzmu pomorskih pothvat: učine traversadu, otplove iz svog grada do Civitanove, a onda se u velikoj regati s Talijanima vrate doma.

Ta transjadranska regata postala je omiljena među jedriličarima, osobito talijanskim, a ove godine s jedne na drugu obalu prevela je 40-ak jedrilica s oko 200 jedriličara. Regata je i simbol veze dvaju prijateljskih gradova. Civitanova se nalazi u pokrajini Marche, smještena je nekih 40 kilometara južnije od Ankone, 105 nautičkih milja od Šibenika.

U toj vikend ekspediciji što spaja obale i ljude dobre volje i ove godine sudjelovao je Emil Lemac koji je povezivanju Jadrana dodao još jednu dimenziju – onu visinsku.

‘Uz more je vezan cijeli moj život. Rekao bih da sam ranije počeo roniti nego plivati. Onda je logično da imam ronilački centar, koji se tijekom sezone na Krapnju, našem 'najronilačkijem' otoku, bavi turizmom, a zimi – podvodnim radovima. Nešto kasnije, nakon šuljanja po morskom dnu, počeo sam i jedriti. Po toj logici najprije sam pružio ruke drugoj obali kroz druženje s prijateljima iz San Benedetta. No kako oni u usporedbi s našom obalom imaju zbilja nezanimljivo podmorje – stotinama metara od kraja još uvijek ste u plićaku i u mulju - tako je logično da je njih puno više zanimalo roniti u nas nego nas u njih. Što se prijateljstva tiče – tu smo ravnopravni. I mi i Talijani narodi smo predani moru. To se pokazalo i u jedrenju. Mislio sam, okušali smo se na nultoj i minus nadmorskoj razini, što dalje? Kako meni vrag ne da mira – tako nije ni čudo da sam poželio podignuti ljestvicu’, smije se Emil.

Riječ je o tome da je Emil jednako tako, osim za dubine i vjetrove, pasioniran i za osvajanje visina. Ima tomu 30 godina kako se penje po domaćim i stranim planinskim vrhovima. Za jadransku priču bilo je ključno kad se sredinom osamdesetih s prijateljima po povratku s izleta popeo na Orlovaču, najzanimljiviji iako ne i najviši vrh Trtra. Riječ je o ne odveć visokom brdu (najviši vrh je na visini 494 m n/v) nekih pet kilometara sjeveroistočno od Šibenika. Uzgred, brdo je prepoznatljivo po vjetrenjačama koje su lako vidljive s Dalmatine.

'Dan prije puhala je jaka bura i dobro je počistila horizont. A tamo negdje gdje se nebo spaja s morem, vidjelo se kopno. Bila je to Italija, a jedan stariji kolega poučio me – to su Apenini, a ono što vidiš to ti je Gran Sasso. Tada sam znao – kad tad popet ću se i vidjeti s talijanske strane našu obalu!’ priča Emil.

Prije dvije godine Emil je odjedrio s Valovcima preko Jadrana, a potom se sam uputio prema Gran Sasso d’Italia, što će u prijevodu reći Velika stijena Italije. Taj visoki stjenoviti planinski masiv u kojim postoji nacionalni park, proteže se talijanskom regijom Abruzzo, a od Civitanove udaljen je nekih 80 kilometara. U široj javnosti je poznat po velikom potresu koji je zahvatio i poharao grad L’Aquillu. Gran Sasso je poznati skijaški centar zimi (nedavno je jedna lavina uzrokovala tragediju s pogibljom izletnika), a ljeti za velikih vrućina izletište brojnih planinara.

Prvi put prije tri godine na pohodu do vrha, Emil nije bio sretne ruke jer se vrijeme kad se uputio (regata je pala u lipanj, a na vrhovima je tada bilo snijega) tako pogoršalo da su karabinjeri zabranili odlazak u planinu. Godinu dana kasnije Emil je uspio – sam se popeo do najvišeg vrha Corno Grande (2913 m, što je otprilike rang Triglava) i to najtežim smjerom koji je uključivao i alpinističke vještine. Ove godine odlučio se za lakši smjer, a pozvao je na more i gore prijatelja Tomislava Pavića, kolegu iz šibenskog PD Sveti Mihovil.

'More je ove godine bilo teško, stalno nas je valjalo i to jaka tramuntana od 4/5 bofora', priča Emil s kojim su Jadran uz Pavića preplovili skiper Zoran Lučić, Ante Galić, Željko Dubovečak, Miroslav Škugor i Goran Bulat. Već dan nakon što su pristali, Emil i Tomislav su zamijenili brodarice za gojzerice i uputili se – u brdo. Ovoga puta vrijeme im je išlo na ruku, a i prijevoz: u San Benedettu živi Loredano, Emilov prijatelj iz Tribunja koji se odselio u Italiju i tamo živi - skoro pa preko puta rodnom Šibeniku. Poznaje tako dobro ceste za Gran Sasso da put s njegovim prečicama traje barem sat vremena kraće od uobičajenog.

‘Odmah smo krenuli put Gran Sassa i uspjeli doći do planinarskog doma. Prvoga dana smo penjali vrhove oko planinarskog doma, a drugoga išli ravno na vrh. Osjećaj je bio fenomenalan, ali dok se penjete, vi se cijelo vrijeme i susrećete s planinarima, po stazi ih sigurno ima stotinjak, tako da i to utječe na doživljaj druge obale. Riječ je o spoju super organizacije i dobre planinarske vibre. Gran Sasso ne plijeni samo ljepotom prirode, nego i drugim, kako geološkim, tako i povijesnim znamenitostima’, priča Emil.

Ispod sjevernih obronaka vrha Corno Grande nalazi se najjužniji europski ledenjak Calderone, koji je imao 3,3 milijuna m3 1916, ali se zbog zatopljenja danas smanjio na svega 360.931 m3. U povijesnom smislu važan je Campo Imperiale, mjesto u kojem je 1943. bio utamničen Benito Mussolini, nakon čega je u akciji njemačkih komandosa u operaciji Quercia bio oslobođen i prebačen na sjever. Gran Sasso važan je i suvremenoj znanosti jer se tamo nalazi CERBO-ov podzemni laboratorij. Naravno, za njegov obilazak Emil i Tomislav nisu imali ni dozvole ni volje, njih dvojica svoje penjanje željeli su okruniti pogledom na drugu – našu obalu.

‘Iako je dan ranije puhala slaba bura, vidljivost je bila slaba. Jedino što smo uspjeli vidjeti bio je veliki oblak dima na horizontu – za koji smo kasnije doznali da je potjecao od velikog požara oko Splita', rekao je Emil, koji sa svojim planovima o povezanosti dviju obala nije stao.

Za sljedeću godinu planira posjetiti drugi nacionalni park u toj regiji, koji se nastavlja na Gran Sasso - Monti Sibillini.

‘Nadamo se da Tomislav i ja nećemo biti jedini Šibenčani koji će s ove strane Jadrana baciti oko prema domovini. Uostalom, tko nam brani da se s Talijanima izmjenjujemo u pogledima na ovo malo i jedinstveno more. Malo mi gledamo s Gran Sassa, malo oni s Velebita. Mislim da bi bilo vrijeme da i to uvrstimo u našu ponudu. Ne mora to biti ništa visoko, kao što vidite. I mala Orlovača dovoljna je da vam otvori širu sliku’, zaključio je Emil.