Kovačić je, naime, osim mjesta gradonačelnika osvojio i natpolovičnu većinu u Gradskom vijeću i u manje od dvije godine narastao s dva na čak devet vijećnika. HDZ pak, koji je i isprovocirao izbore, potpuno je potonuo na samo šest vijećnika. Nije im pomogao ni Tomislav Karamarko svojom ratničkom predizbornom retorikom i punom mobilizacijom lokalnih snaga. Ako je stvarno mislio da su omiški izbori dobar uvod u nacionalne, očito je da se na njima neće provesti baš onako kako planira. Usred Dalmacije dobio je zvučnu pljusku.

A jedan je od razloga gotovo autistično ponašanje njegove stranke koja je građanima Omiša opet pokušala podvaliti iste ljude koji su puna dva desetljeća - što je sada evidentno - pustošili gradsku blagajnu i sustavno uništavali ovaj grad. O rezultatima rada njihovog bivšeg gradonačelnika Ivana Škaričića, naime, dovoljno govore podaci o skoro šezdeset milijuna kuna minusa u proračunu, brojka od nekoliko tisuća kuna koje su se dnevno (!) trošile na reprezentaciju - dakle, kolokvijalno, žderanje i lokanje - ali i najmanje deset podnesenih kaznenih prijava zbog naknadno otkrivenih prljavština.

I onda ga njegov HDZ ponovno kandidira za Gradsko vijeće, skrivenog na četvrtom mjestu izborne liste, dok za novog gradonačelnika ponudi Škaričićevu dugogodišnju desnu ruku Miju Mimicu. Koji je osim toga poznat još samo kao bliski suradnik notornog Alojzija Šuprahe, bivšeg špijuna koji se na lokalnoj razini bori protiv koncepta narodnog Hajduka.

I kada su omiški HDZ-ovci na jednoj od predizbornih tribina apelirali da im se dopusti 'nastaviti raditi tamo gdje su stali 2013. godine', prestravljeni Omišani pohrlili su na birališta. Progledali su čak i stanovnici sela u zaleđu koji su donedavno bili nosivi stup svih Škaričićevih izbornih pobjeda.

No još najmanje dvije godine stajat će nezavisni gradonačelnik Ivan Kovačić, tihi i pristojni sveučilišni profesor zubne protetike koji se u lokalnu politiku upustio sasvim slučajno. Zasluge za opći potop dviju velikih stranaka - prije svega HDZ-a - ne bi bilo pošteno pripisati samo njihovoj bizarnoj odvojenosti od realnog života i očitom plesanju s one strane zakona, logike i razuma; dapače, Ivan Kovačić pokazao je da politika može biti drugačija i time je potpuno zaslužio svoju pobjedu.

U nešto manje od dvije godine radio je pod neviđenim pritiskom nagomilanih dugova i kostura koji su na dnevnoj bazi ispadali iz ormara, a ipak je doveo gradsku blagajnu u red i jednom riječju - upristojio Omiš. Vodio je grad manirom racionalnog javnog službenika, uvodio komunalni red, započeo niz solidnih i korisnih infrastrukturnih projekata i presjekao netransparentne tokove novca prema vidljivim i nevidljivim ekspoziturama Škaričićevog parasustava, desetljećima građenog na pogodovanju, povlasticama, klijentelizmu, nepotizmu i političkoj korupciji.

Novi gradonačelnik povukao je nekoliko simbolički važnih poteza, kao kada je prodao vlastiti službeni automobil kako bi uredio novi vrtić ili kada je u voznom parku lokalnih vatrogasaca novi novcati Audi zamijenio za novu - cisternu. Uveo je novčane nagrade za studente i postiplomante koji u svojim radovima i disertacijama spomenu svoj grad, siromašnim obiteljima sufinancirao nabavu školskih knjiga, a pored svega uspio je bez smanjenja plaća vratiti i oko 16 milijuna kuna gradskih dugova. Pokazalo se da novca uvijek ima dovoljno, ali samo ako se njime raspolaže racionalno i razumno.

I tako se čak i protiv svoje želje Ivan Kovačić prometnuo u pravu pravcatu zvijezdu u lokalnim okvirima, jednu od najvažnijih uzdanica dalmatinskog 'trećeg puta' - snage predvođene Božom Petrovom iz Metkovića i Marijanom Puljak iz Splita, koja se za parlamentarne izbore priprema nudeći ideološki neopterećene, stručne i prije svega poštene ljude. Zvuči kao utopija, naravno, ali zato su sredine poput Omiša, Vrgorca ili Metkovića tu da budu primjer za pokazivanje.