U prvom slučaju riječ je o nizu hidroenergetskih objekata, elektrana i akumulacija, čija je svrha sakupljanje i korištenje voda iz sliva rijeke Trebišnjice u istočnoj Hercegovini u energetske svrhe. Kako rijeka Trebišnjica, već danas uglavnom izbetoniranog korita i odsječenih podzemnih izvora, nema dovoljno hidropotencijala za prihranu takvih energetskih objekata, u Elektroprivredi Republike Srpskeodlučili su se za nasilno prevođenje dodatnih milijardi kubika vode godišnje, koje su se do sada prirodno ulijevale u rijeku Neretvu, uglavnom kroz njene lijeve pritoke Bunu, Bregavu i Bunicu. Takvim rijetko viđenim nasiljem nad prirodom u Europi od plodne neretvanske doline s obje strane granice, mogla bi u dogledno vrijeme nastati slana pustara, jer smanjenje hidropotencijala kojim se Neretva ulijeva u more, vodi k neizbježnom jačanju prodora slane morske vode u njeno korito.

Ni jedna hrvatska vlada do sada nije ovaj problem percipirala tako kako on objektivno zaslužuje, a aktulna vlast je na početku svog mandata, primarno zbog nepoznavanja problematike i međunarodnih standarda, otišla najdalje u njihovu kršenju. Tako je vjetar u leđa ovom ekološki iznimno osjetljivom pitanju dala potpisujuću sporazum s Republikom Srpskom o zajedničkoj realizaciji dijela tog projekta, ignorirajući pri tome vlasti države Bosne i Hercegovine koje imaju isključivu nadležnost za potpisivanje takvih međudržavnih sporazuma. Taj u hrvatskoj javnosti vješto prešućeni diplomatski incident, svojevremeno je izazvao žestoku reakciju predsjedavajućeg Predsjedništva Bosne i Hercegovine, Bakira Izetbegovića koji je sporazum Hrvatske vlade i Vlade Republike Srpske ocijenio grubim kršenjem Ustava Bosne i Hercegovine.

Valja reći da je dolaskom ministra Zmajlovića na čelo Ministarstva zaštite okoliša i prirode ipak napravljen prvi konkretniji potez s hrvatske strane u smislu zaštite rijeke Neretve, a to je zahtjev za revizijom i nadopunom studije utjecaja na okoliš izgradnje jedne od hidroelektrana iz tog megaprojekta – hidroelektrane Dabar. Međutim, izrazito složena struktura vlasti u susjednoj državi s podijeljenim međuentitetskim i državnim odgovornostima te birokratskim ustrojem koji čini 260 ministara, zastupnika i izaslanika na svim razinama, onemogućava jači pravni učinak takvog poteza te nalaže puno konkretnije dodatne aktivnosti Republike Hrvatske u zaštiti vlastitih interesa te, na kraju krajeva, i interesa Europske unije kojoj odnedavno pripada.

U sjeni tog iznimno složenog i ekološki opasnog megaprojekta, ovih dana se i u zapadnoj Hercegovini, točnije Zapadnohercegovačkoj županiji, otvara još jedna fronta protiv prirode i neretvanskog sliva, konkretno rijeke Trebižat. Ta pedesetak kilometara duga rijeka ponornica, koja više puta nestaje u hercegovačkom kamenu i ponovno izvire, u svom toku tvori neke od najljepših mediteranskih sedrenih reljefa te svojim zadivljujućim prirodnim pejzažima, vodopadima i krivudavim tokom, u posljednje vrijeme privlači pozornost sve većeg broja turista koji posjećuju Dubrovnik i Mostar te hodočasnika obližnjeg svetišta Kraljice Mira u Međugorju. I ova rijeka, kao i već spomenute Buna, Bregava i Bunica, ulijeva se u Neretvu i participira u njenom ukupnom hidropotencijalu koji omogućuje tradicionalan način života ljudi s obje strane granice, orijentiran primarno na poljoprivrednu proizvodnju.

Zapadnohercegovačka županija poslala je u proceduru prijedlog svog prostornog plana za razdoblje 2012. – 2032, koji između ostalog uključuje i izgradnju šest mini hidroelektrana na 25 kilometara toka rijeke Trebižat, dio kojih bi se trebao graditi i u neposrednoj blizini slapova i jedinstvenog bisera prirode, vodopada Kravice. Ovako predložen prostorni plan Županije jedna je nepromišljena i štetna odluka kojom će se radi odreska ubiti vola! Rješenja koja mogu biti jedino od koristi kapitalu lokalnih moćnika te osobnom interesu onih koji ih provode i o njima odlučuju, dugoročno nanose štetu lokalnom stanovništvu i nepovratno uništavaju njegovu egzistenciju. Čovjek može proizvesti električnu energiju na razne načine, ali ne može stvoriti novi Trebižat nakon što ovaj uništi. Negativne posljedice takvog silovanja prirode ne staju na administrativnim granicama država, jer rijeke ne poznaju granice. Zato je dužnost odgovornih političara iz obaju država da maknu nerazumne projekte iz prostornih planova te istodobno otvore ozbiljnu raspravu o energetskim potrebama i mogućnostima na području koje im je povjereno. Ulog je velik. Bilo bi za njih loše da uđu u povijest kao generacija vladajućih koja je pridonijela uništenju naših rijeka.

Dr.sc. Mario Šiljeg, docent je na Geotehničkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.
Školovao se na Fakultetu kemijskog inženjerstva i tehnologije u Zagrebu te Kemijskom institutu u Ljubljani. Doktorirao je na sustavima pripreme vode za piće. Obnašao je dužnost ravnatelja Agencije za zaštitu okoliša RH, te je član Odbora za zaštitu okoliša i prirode Hrvatskog Sabora iz reda javnih i stručnih djelatnika, u aktualnom mandatu.