Koja su to stanja u kojima se propisuju anksiolitici? Kakva je razlika između lijekova na recept i alternativnih pripravaka za smirenje koji mogu pomoći osiguravajući, primjerice, čvrst san? Koji su postpandemijski trendovi u kliničkom radu i najučestaliji problemi među mladima? Te je teme za tportal analizirala dr. Martina Bojanić, psihijatrica sa zagrebačke Klinike za psihijatriju Vrapče.

'Općenito govoreći, anksiozni poremećaji su učestali poremećaji u populaciji i imaju trend porasta, a studije su pokazale da su trenutno postali globalni klinički i javnozdravstveni problem. Hrvatska slijedi taj trend porasta. To se osobito intenziviralo od kada je počela pandemija te je ubilježen značajan porast prevalencije depresije i anksioznosti na svjetskoj razini za čak 28 posto, a ta je prevalencija vrlo visoka u odnosu na 'uobičajene okolnosti života'. Ako tome pridodamo da je Hrvatsku osim pandemije istovremeno pogodilo nekoliko dodatnih stresnih događaja, kao što su potresi, ekonomska kriza itd., nije iznenađujuće to da je kod nas taj broj moguće i veći', ukazuje dr. Bojanić.

Kada potražiti stručnu pomoć?

S druge strane, dodaje, zbog svega se više javno govorilo o mentalnom zdravlju te su građani počeli češće tražiti stručnu pomoć. Napominje da anksioznost (tjeskoba) predstavlja univerzalno ljudsko iskustvo i nije svaka ujedno patološka; određena razina anksioznosti potrebna je i korisna u svakodnevnom životu. Osoba često razvija anksioznost kao reakciju na situacije izvana ili 'iznutra' koje doživljava kao ugrožavajuće te koje je brinu i plaše. A kako se tjeskoba najčešće manifestira?

'Anksioznost se često prezentira kroz tjelesne simptome kao što su to osjećaj gušenja, osjećaj 'knedle u grlu', stezanja u prsima, ubrzanog rada srca, drhtanja, oscilacije krvnog tlaka, pojačanog znojenja i sl. Anksiozne smetnje se manifestiraju i kroz niz psihičkih simptoma kao što su nesanica, smanjena koncentracija, iscrpljenost, nemir i napetost, strahovi da će osoba umrijeti ili poludjeti, da će se dogoditi nešto loše i sl. U određenom trenutku osoba može osjetiti neke od navedenih simptoma u nekom zahtjevnijem životnom razdoblju, ali ako se radi o klinički značajnoj anksioznosti, ona je neprestano prisutna i nije uvijek objašnjiva vanjskim okolnostima', tumači dr. Bojanić.

Ako anksiozne smetnje potraju duže vrijeme, jakog su intenziteta ili utječu na kvalitetu života, svakako se preporučuje traženje stručne pomoći kako bi se ustanovilo radi li se o klinički značajnoj anksioznosti. Pritom psihijatrica napominje da se anksiozni poremećaji danas vrlo uspješno liječe, ali se nažalost samo trećina osoba koje pate od tog poremećaja javi i dobije tretman. Razlozi su višestruki, ali najznačajniji su stigmatizacija prilikom traženja psihološke ili psihijatrijske pomoći te nedovoljna dostupnost same psihološke podrške.

Kombinacija lijekova i psihoterapije

'Ako bolest dugo traje bez liječenja, obično se kronificira i može značajno narušiti kvalitetu života. U liječenju anksioznih poremećaja koriste se lijekovi i psihoterapija, a najučinkovitija se pokazala kombinacija jednog i drugog', otkriva dr. Bojanić, dodajući da će u nekim slučajevima biti dovoljna psihoterapija.

Psihoterapija je, kaže, iznimno bitna komponenta u liječenju i ne smije se zanemariti, a nju osim psihijatara provode psiholozi i psihoterapeuti različitih profesija. Ako se osoba javi u fazi u kojoj je klinička slika izražena, obično se uz suportivnu psihoterapiju najprije krene s odabirom najboljeg lijeka za individualno stanje. Lijekove propisuju liječnici, najčešće psihijatri, ali često i liječnici obiteljske medicine koji su o tome dobro educirani i koji također često liječe blaže do umjereno teške mentalne poremećaje. 'Dublja' psihoterapija dolazi na red i ima smisla tek kada se postigne zadovoljavajuća stabilizacija jer se preranim intervencijama kod pacijenta mogu potencirati simptomi, tumači dr. Bojanić.

Srećom, liječnici na raspolaganju imaju vrlo učinkovitu paletu lijekova, tzv. psihofarmaka. Najčešće se koriste antidepresivi kao okosnica liječenja, ali i anksiolitici.

'Anksiolitici apsolutno imaju svoje mjesto u liječenju anksioznih smetnji i poremećaja. Oni najčešće služe kao 'prva pomoć' u smirivanju smetnji i kasnije se obično uzimaju samo 'prema potrebi', o čemu se educira pacijente. Postoje i kliničke slike u kojima je njihovo uzimanje svakodnevno i potrebno', navodi psihijatrica, ukazujući i na adiktivni potencijal anksiolitika ako se uzimaju mimo liječničkih preporuka.

Okosnicu u psihofarmakološkom liječenju većine anksioznih poremećaja predstavljaju antidepresivi te djeluju ciljano, a ne samo simptomatski. Kada se postigne stabilizacija, antidepresivi se obično uzimaju najmanje tri do šest mjeseci, pa sve do godine, dvije ili duže, ako je potrebno. Također se daju druge skupine lijekova, ovisno o simptomima, tako da su mogućnosti psihofarmakološkog liječenja zaista velike, tumači liječnica, dodajući da stručnjaci često dobivaju upite o korištenju raznoraznih preparata, poput čajeva i sl.

'Nerijetko se zanemaruje činjenica da su anksiozni poremećaji bolest i da su potrebni lijekovi s ciljanim mehanizmom djelovanja na vrlo kompleksne sustave. Osobe koje boluju od anksioznih poremećaja često dobivaju dobronamjerne sugestije koje ih, nažalost, dodatno stigmatiziraju kao npr. 'samo se opusti, kako se ne možeš smiriti - mene smiri vježbanje / taj i taj pripravak', 'prestani negativno razmišljati', 'budi jak/a' i sl. Te sugestije nisu same po sebi loše, ali bez ciljane farmakoterapije i psihoterapije neće biti dostatne i kod oboljelih će stvoriti dodatnu patnju', upozorava dr. Bojanić.

Bolest i mladi

Tumači da se osobe koje boluju od anksioznih poremećaja često osjećaju osamljenima i neshvaćenima. Ako te osobe i njihova okolina imaju stigmu zbog traženja psihološke i/ili psihijatrijske pomoći, tada su u opasnosti pribjeći automedikaciji koja im je dostupna i za koju ne trebaju tražiti recept ili uputnicu za psihijatra. Najčešće su u pitanju alkohol i druge psihoaktivne supstance. U Zavodu za liječenje ovisnosti u Klinici za psihijatriju Vrapče, u kojem dr. Bojanić radi, s kolegama gotovo svakodnevno susreće osobe koje su svoje primarne anksiozne tegobe pokušavale na taj način 'liječiti' i time razvile i ovisnost, što je tada još kompleksnije liječiti. A koliko su skupine mladih vulnerabilne, govore i podaci prema kojima jedna od sedam osoba u dobi od 10 do 19 godina ima neki mentalni poremećaj - najčešći depresivni, anksiozni i bihevioralni.

'Prema podacima iz SAD-a, anksiozni poremećaji pogađaju čak 31,9 posto adolescenata u dobi od 13 do 18 godina. Studije su pokazale da su adolescenti s neprepoznatim i neliječenim poremećajem pod većim rizikom za lošiji školski uspjeh, propuštanje važnih društvenih događanja te korištenje alkohola i psihoaktivnih tvari. Mlade su osobe često zbunjene svojim mentalnim stanjem i boje se potražiti pomoć. Imajući to u vidu, važno je rano prepoznavanje i intervencija jer se neprepoznati mentalni poremećaji adolescenata nastavljaju kroz odraslo doba, nastavljaju im narušavati i fizičko i mentalno zdravlje, ograničavajući ih time u vođenju ispunjenog života', navodi dr. Bojanić.

Ističe da mladi u sebi imaju različite potencijale, a osobito potencijal za kvalitetan i zreo razvoj - mnogi od njih jesu na tom putu, a druge je potrebno usmjeriti.

'S obzirom na ranije spomenute podatke, možemo biti svjesni toga koliko su mladi vulnerabilni kada im okolina 'nudi rješenja' koja su za njih destruktivna, kao npr. sredstva ovisnosti i sl., pa u pokušaju razrješenja svojih poteškoća krenu putevima čije opasnosti nisu u potpunosti svjesni. Općenito govoreći, bitno je ono što mi svi potičemo u mladima i što im pokazujemo, a pritom oni prate naš primjer, ne naše riječi. Osim toga su bitni specifični, stručno vođeni programi koji educiraju i potiču mlade da govore o svom mentalnom zdravlju i koji ih uče kako se kvalitetno nositi sa zahtjevima s kojima se susreću', zaključuje dr. Bojanić.