Štreberski rečeno, konkretna funkcija predsjednika Republike izabranog 2010. godine u Hrvatskoj može se svesti na tri ključne rečenice. Surađuje u oblikovanju i vođenju vanjske politike, u što spada imenovanje veleposlanika u svijetu. Vrhovni je vojni zapovjednik, pri čemu imenuje i razrješuje vojne zapovjednike. Skupa s hrvatskom Vladom surađuje u usmjeravanju rada obavještajnih službi
Naravno, to nisu jedine dužnosti, no briga o redovitom i usklađenom djelovanju državne vlasti i o njenoj stabilnosti, predlaganje pomilovanja i odlikovanja, raspisivanje izbora za Sabor i sazivanje na prvu sjednicu te imenovanje mandatara, odnosno premijera spada u administrativno-tehnički dio uobičajene predsjedničke funkcije.
Nakon ulaska Hrvatske u NATO, gdje se vojne strukture više-manje prilagođavaju strogo zacrtanim standardima i gdje se sasvim sigurno više neće javljati atavizmi postautokratske tuđmanovske ostavštine, poput generala koji su se prijetili pučem i nepriznavanjem rezultata predsjedničkih izbora 2000. godine, uloga vojnog zapovjednika budućeg predsjednika bit će svedena na protokolarnu funkciju. Za nadati se da je vrijeme manipulacija i penetracija sigurnosnog sektora u područje civilnih nadležnosti također iza nas i da će predsjednička uloga biti više na razini kadrovske sugestije, nego oštrih rezova i korekcija.
I što onda u konačnici budućem predsjedniku u Hrvatskoj 2010. godine doista ostaje i gdje jest njegova primarna funkcija? Ukratko: vanjska politika.
Sva ona druga obećanja o iskorjenjivanju korupcije, ukidanju poreza, snižavanju stope PDV-a, brizi za umirovljenike i radnike – sve to pripada manipulacijama predsjedničkih kandidata, ujedno i neznanju hrvatskih birača o stvarnim dometima predsjedničkih ovlasti.
Naravno, budući predsjednik može obznanjivati svoje nezadovoljstvo, prijekore, prijedloge i sugestije o općem stanju u zemlji, u svoje vlastito i u ime građana, u prigodnim TV obraćanjima naciji, u intervjuima za medije ili priopćenjima javnosti. Predsjednik može predložiti i zahtijevati od Vlade, no niti odlučuje niti izvršava. Izvan toga, on praktično egzistira na razini fikusa. Ili kaktusa, ovisno o političkom stilu komunikacije.
Vodeći diplomat Hrvatske u svijetu
U državi parlamentarne demokracije kakva je Hrvatska danas, predsjednik je prvenstveno onaj koji se naziva Diplomat in Chief – vodeći diplomat Hrvatske u svijetu, prvi među diplomatima. On je slika, imidž Hrvatske koji zastupa državu među političkom elitom svijeta. Predsjednik je brend, ambasador vrijednosnog sustava zemlje iz koje dolazi. Predsjednik je slika svojih birača, pokazuje što građani pojedine države cijene, čemu se dive, što prihvaćaju i s čim se identificiraju.
Predsjednička funkcija u Hrvatskoj 2010. pokazuje ne samo vrednovanje kvalitete same osobe koja je odabrana, već prvenstveno stupanj političke evolucije samih građana. On je mentalna dijagnoza samih birača. Kako u teoriji, tako i u praksi.
Kakva će biti ta slika Hrvatske u svijetu, prvenstveno u Europskoj uniji, ovisit će o percepciji samih birača; koji kandidat više odgovara njihovim političkim i inim vrijednostima, koga prepoznaju kao svog. Ivo Josipović se predstavlja kao glas građanske Hrvatske. Milan Bandić je uz radnika i seljaka. Josipović se slika uz klavir, Bandić gaca po kaljužama. Josipović dobiva glasove u gradovima, čak i onima u kojima HDZ tradicionalno pobjeđuje, dok Bandić pobjeđuje u selima i dijaspori (a gubi, primjerice, i sam Zagreb u kojem su ga, kako kaže, četiri puta birali i gdje je pokazao što zna).
Vrijednosno rascijepljena nacija
Ne ulazeći u analizu disperzije glasova desno orijentiranih birača, ovi su izbori pokazali da je Hrvatska vrijednosno duboko podijeljena zemlja u stanju potisnute shizofrenije. Rascijepljena između birača koji žele mirnog, sivog, predvidljivog i zapravo dosadnog predsjednika koji, kako kaže, želi biti institucionalni kaktus i klijentelistički nastrojenog predsjednika - populista - našeg čovjeka koji se snašao, bez obzira na sve, i kojem su afere mjerilo uspješnosti.
I kao svaka shizofrenija, i ova politička ima svoje simptome koji se kod hrvatskih birača očituju na dnevnoj osnovi: pogađa sposobnost razmišljanja, s otežanom percepcijom stvarnosti, uzrokuje promjenu ponašanja. Zato hrvatskim biračima nije potpuno jasno treba li im institucionalno staložen kandidat, jesu li korupcijske afere znak uspjeha ili naprosto lopovluka i što im je u tom smislu činiti na izborima. Raspolućen između sustava vrijednosti građanstva i periferije, hrvatski modernizam je zapeo u tranzicijskom glibu.
Što ćemo reći svijetu o sebi?
U drugom krugu predsjedničkih izbora pripetavat će se upravo vrijednosni sustavi koje ovi kandidati nose.
No koga od ova dva kandidata možete zamisliti za govornicom Ujedinjenih naroda, koga vidite kako se sreće s ruskim predsjednikom Dmitrijem Medvedevim, koga možete zamisliti da u kuloarima neke pariške konferencije promovira hrvatsku kulturu i hrvatske proizvode? Koga želite da svjetske vođe vide kao predstavnika vaše zemlje? Upravo je odgovor na to pitanje ono čime će se uskoro zaista baviti novi stanovnik Pantovčaka kad utihne izborna histerija, kad se pogase kamere u Državnom izbornom povjerenstvu i kad hrvatski birač utone u svakodnevne probleme.
Kakav vrijednosni sustav želite predstaviti svijetu? Upravo je to ono što odabire hrvatski politički narod izlaskom na konačni megdan ovih dvaju kandidata.
Sve ostalo su, kako kaže Milan Bandić, priče.
