Zanimljivo je to da kalifornijski ustav propisuje engleski kao jedini službeni jezik – što je rijetkost u Sjedinjenim Državama, čije se zakonodavstvo u pravilu ne bavi jezicima – ali u praksi su engleski i španjolski de facto ravnopravni, kako u državnim službama, napose policiji (služba koja je inače po prirodi stvari u trajnom iskušenju da krši ljudska prava), tako i u svakodnevici. Slučajeva uništavanja dvojezičnih natpisa, kao i svakog drugog urbanog vandalizma, dakako ima u tom golemom i raznovrsnom konglomeratu, ali ti kriminalni ispadi ne narušavaju dominantnu političku kulturu koja njeguje ravnomjernu zastupljenost različitih rasa u svim granama vlasti iako ne postoji propis koji obvezuje na poštivanje rasnog ili etničkog ključa.

Upravo u tome i ponajviše u tome nalazi se odgovor na pitanje zašto je Kalifornija najbogatija članica najbogatije države svijeta. Bez individualne slobode, zajamčenih ljudskih prava i sinergije svakovrsnih pluralnosti nema ekonomskog napretka i blagostanja, a sve kada bi i bili mogući u implozivnim malim zajednicama koje se užasavaju drugog i drugačijeg, takav napredak ne bi imao smisla.

Demografski rast? Zemlja prvo mora biti privlačna

Kalifornija je 1850., kada je postala članica Sjedinjenih Država, imala jedva stotinu tisuća stanovnika. Od tada je njeno stanovništvo – na teritoriju koji je gotovo deset puta veći od Hrvatske – u ogromnom porastu i procjenjuje se da će 2016. doseći četrdeset milijuna, premda ne provodi nikakvu ‘demografsku’ ili ‘populacijsku’ politiku, niti političari tamo pokušavaju dobiti izbore obećanjima o tisuću ili dvije dolara za svako novorođeno dijete. Očito je riječ o privlačnom dijelu zemaljske kugle, jamačno ne samo zbog lijepe klime i holivudskih iluzija. Političar kojem je stalo do demografskog rasta trebao bi se potruditi svoju zemlju učiniti privlačnom i pritom imati na umu da je upravo ‘populacijska’ politika klerikalne i nacionalističke provenijencije čini beznadno neprivlačnom.

Moguće je da se malo tko još uvijek pita kada će, recimo, Hrvatska ili Srbija steći preduvjete za napredak i blagostanje. Još je vjerojatnije da to mnogi uopće ni ne žele. Barem se tako dade zaključiti iz ponašanja političkih elita i većine glasača koji takvim elitama poklanjaju povjerenje. No, ipak, ako nekada, ikada, Hrvatska i Srbija budu poželjele napredak i normalan život i odustanu od potrage za vlastitom smislom u uzajamnim sukobima, trebaju znati da se to neće dogoditi sve dok dragačevački trubači ne izvedu uvertiru opere ‘Ero s onoga svijeta’.

To je prava multikulturalnost 

Uz dobar aranžman to bi moglo zvučati impresivno. Ili dok neka dalmatinska klapa ne obradi kakvu starogradsku pjesmu. ‘Bolujem ja, boluješ ti’ bila bi vrlo prikladna. Da ne spominjemo ‘Tamo daleko’ na festivalu u Omišu ili, svojedobno nepotrebno zabranjenu, ‘Vilu Velebita’ usred Skadarlije.

Ne bi to bio nikakav poseban iskorak, svakako ne bi imao magnitudu ‘Koncerta za grupu i orkestar’ Jona Lorda koji su 1969. u Royal Albert Hallu izveli Deep Purple i britanska Kraljevska filharmonija. Tada su prvi put u povijesti zajedno nastupili rock grupa i ‘ozbiljan’ orkestar.

To je bio pravi susret dvaju stvarnih, istinskih različitosti koje su se dotad poimale nespojivima. To je prava multikulturalnost i tko traga za točnom definicijom tog kontroverznog pojma, naći će je u tom primjeru. Ljudi koji žive u izmišljenom svijetu ‘nacionalnog identiteta’, ‘nacionalne kulture’, ‘nacionalnih interesa’ i sličnih opsjena to ne mogu i ne žele shvatiti, što je samo još jedan dokaz toga koliko nam je potrebna kalifornikacija.