Uobičajeno je mišljenja da je za uspjeh u javnosti potrebno imati prepoznatljivu priču (malo učenije: 'narativ'). Predodžba priče po prirodi stvari uključuje i očekivanje onoga što neku priču čini pričom: napetost i neizvjesnost koju osjećamo kada se identificiramo s junacima. Napetost se stvara raznim postupcima, pojavljuju se iznenadni obrati, različite vrste prepoznavanja i tako dalje.

Sudeći po objavljenim programima stranaka, kultura ih ni najmanje ne zanima, ali njihovo članstvo je, i bez jasne svijesti o takvim procesima, iz ove naše kulture moralo naučiti osnovne strukture pripovijedanja. Pričanje priča jedan je od osnovnih načina ulaženja u svijet kulture u najširem smislu.

U predizbornom zbivanju napetosti gotovo i nema. Ima nešto iznenađenja, poput sporazuma Kosor – Kerum, ali kratki doživljaj neočekivanosti uz tu vijest brzo se gubi, pa je ono što raspoznajemo kao element priče zapravo uzajamno razotkrivanje svojstava karaktera likova: na obostranu štetu. Za sada nema drugih iznenadnih prijateljstava. Predizborna vijest tako postaje i kada nekog čelnika na predizbornom skupu 'verbalno napadaju', u čemu doista nema ničeg iznenađujućeg.

Napetost se može postići i potragom za nekom tajnom, nepriznatim detaljima iz prošlosti ili tajnim obećanjima. Umjesto toga imamo korištenje moralnoga tona povodom svima već poznatih okolnosti sudskoga gonjenja, na što se uzvraća pokušajem da se taj isti moralni ugled pridobije za sebe: HDZ se na primjer prikazuje kao žrtva, koja je kažnjena zbog vlastite moralnosti, to jest pokretanja istraga. Ni tu nema napetosti.

Međunarodni monetarni fond također se nije mogao izgraditi u lik negativca koji bi pokrenuo radnju.

Bojim se da dosadu nije moguće spriječiti. No dosade se isto razlikuju. Ima ona praznoga vremena, kada čekamo na vlak ili nešto slično trivijalno i neizbježno. No ima i ozbiljnijih, tzv. egzistencijalnih dosada, kada odjednom postajemo svjesni neizvjesnosti i ugroženosti.

Izostanak napetosti možda će dovesti do takve dublje dosade i dobro nas potresti.