Hrvatski politički Trotteri - Radimir Del Boy Čačić, Slavko Deda Linić i Ivo Rodney Josipović - pojačali su svoj tim Jadrankom Raquel Kosor, Branimir Glavaš osnovao je stranačku vojsku u crnim odorama, a udarne igle HDZ-ovih i SDP-ovih izbornih timova natječu se tko će biti bezobrazniji, neozbiljniji i pritom jače, više i dublje pokazati neznanje i ravnodušnost prema životnim potrebama birača. Dakle, sve je još i gore nego što je bilo prije no što smo doznali da na izbore konačno izlazimo 8. studenog pa je prava sreća što je predsjednica Kolinda Grabar Kitarović odabrala najraniji mogući datum za njihovo održavanje
Službena izborna kampanja trajat će samo dva tjedna, neslužbena traje barem dvije godine i svima onima koji sad kukaju da imaju premalo vremena da se predstave biračima, bolje je da ušute jer takvim izjavama samo potvrđuju kako nisu ni vrijedni pozornosti. Priče o tome kako kratka kampanja pogoduje velikima je besmislena jer je sustav od početka tako postavljen da pogoduje velikima i sve su veliki napravili da Hrvatska i u ove izbore uđe polarizirana u dva bloka okupljena oko HDZ-a i SDP-a. Onaj kome to 2015. godine nije jasno i tko nije iskoristio protekle četiri godine da, unatoč velikima, radom i jasnim stavovima i porukama dođe do birača, nije ni zaslužio saborski mandat.
Na našu žalost malo je onih koji su se trudili ponuditi drukčiju viziju Hrvatske u odnosu na one koje nude SDP i HDZ, ako se to što dvije vladajuće stranke nude uopće i može nazvati vizijama. Samo OraH i Most imaju razrađene politike za sva bitna područja i samo te dvije stranke/liste ne nude puki popis želja i općih mjesta tipa povećat ćemo zapošljavanje i podići gospodarstvo, reformirati državnu upravu... nego podastiru i konkretne odgovore na pitanje kako se namjerava stići do tog cilja. Njihova glavna ograničenja u ovom trenutku su manjak novca i prepoznatljivih lica i nedovršena stranačka infrastruktura koja bi omogućila da se birači upoznaju s rješenjima koja nude.
SDP i HDZ imaju novca koliko im treba, imaju višak prepoznatljivih lica (za neka bih voljela da ih nikad nismo sreli) i monolitne stranačke infrastrukture koje im omogućavaju da doslovce i u ovoj kratkoj službenoj kampanji obiđu birače od vrata do vrata. To, međutim, nije dovoljno, premda su vodeći ljudi tih stranaka uvjereni da jest i zato se i ponašaju kao da su emocije, bez razuma, dovoljne da se donese odluka tko će ovom zemljom sutra vladati. Kampanje SDP-a i HDZ-a, kojima svjedočimo ovih dana, uvredljive su za razum, a koštat će nas ih 40-ak milijuna kuna.
Volim vas i Hrvatsku, živio Tuđman i haj, haj uživaj
Predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko uopće nije u stanju pobrojati pet glavnih točaka postizbornog programa svoje stranke, a stječe se dojam i da ne zna brojati do pet. O njihovu programu 5+ (još jedna skupa, užegla prepakirana bombonijera političkih marketinških stručnjaka) daje izjave tipa 'dvije su stvari' pa nabroji tri, a trebao bi pet, što nam govori da mu nije ni važno što će reći. 'Čemu pripreme, čemu ozbiljnost, čemu programi kad to ionako nije bitno, pa birači ionako ne biraju razumom, njima je dosta reći onaj drugi je nesposoban, ja sam vaš vođa, najviše volim vas i Hrvatsku, živio Tuđman, dolje Tito i haj, haj uživaj', misli si Karamarko.
Šef SDP-a Zoran Milanović, kojemu Karamarko želi oteti fotelju u Banskim dvorima, igra pak na strah od HDZ-a, koji doista nije stran mnogim biračima, a povećava se sa stalnim prijetnjama iz HDZ-ova tabora o obračunima s onima koji nisu kao oni i ne gledaju svijet njihovim očima. Milanović lupeta što mu padne na pamet, pa se bori protiv cajki, urbano-rasistički podcjenjuje ljude rođene u manjim sredinama ili susjednim državama, a od HDZ-a nije posudio samo mahanje zastavama i busanje u hrvatska prsa, nego i Karamarkovu izbornu logiku: 'Čemu pripreme, čemu ozbiljnost, čemu programi kad to ionako nije bitno, pa birači ionako ne biraju razumom, njima je dosta reći onaj drugi je nesposoban, ja sam vaš vođa, najviše volim vas i Hrvatsku, račanizam je mrtav, živio Tuđman i haj, haj uživaj.'
Čiji je veći i zar mi to doista zaslužujemo
Milanovićev potpredsjednik Vlade za gospodarstvo Branko Grčić ne zna koliko je dva posto od prihoda od PDV-a, HDZ-ov udarni Davorin Mlakar posjećuje TV-studije, ali uopće ne zna s kime je HDZ u tzv. Domoljubnoj koaliciji, na obračun s HDZ-ovim novootkrivenim jastrebom Mirom Kovačem, koji se od uglađenog diplomata retorički nažalost preoblikovao u iskusnog birtijaša, Milanović se ne usudi poslati nekoga od stranačkih prvaka, nego uvredama izlaže nestranačkog Bojana Glavaševića. Karamarko se nabacuje s tisuću eura po novorođenčetu, da bi mu Milanović spuštao upitom koliko je to u kunama i po kojem će tečaju mijenjati tisuću eura pa se cjenka kao na stočnom sajmu i nudi stotinu eura više. Pa ljudi dragi, koja je to razina komunikacije? Što je to? Zar mi doista zaslužujemo da nam takvi političari vode državu?
Sve te puste tisuće, milijuni i milijarde kuna, eura, dolara, kojima se kratkoročno kupuje biračko tijelo, nisu ni Milanovićeve ni Karamarkove, nego naše. Zaradili su ih mukotrpno porezni obveznici, poduzetnici i radnici ove zemlje. Samo 1,3 milijuna ljudi izdržava čitavu državu, a od toga manje od 700 tisuća ljudi radi u tzv. realnom sektoru. Konkretna porezna rasterećenja (smanjenje PDV-a je kap u moru promjena koje bi se morale dogoditi), smanjenje doprinosa, istinsko poticanje tržišnog natjecanja i poduzetništva, učinkovit i civiliziran obrazovni sustav, dubinska reforma javne uprave, zakoni koji će omogućiti da se kazni onaj tko je kriv - to bi trebala biti glavna pitanja ove izborne kampanje, a ne besplodna nadmudrivanja stranačkih prvaka i istaknutih muževa, koja se, ruku na srce, svode na vječno hrvatsko 'čiji je veći'.
Ne dvojim da u ovoj zemlji ima dovoljno birača kojima je kriterij 'čiji je veći' najvažniji pri donošenju odluke, ali uvjerena sam da je ipak više onih kojima taj kriterij odavno ne znači ništa, ako je im ikad nešto i značio.
