Prije nekoliko dana Jutarnji list je objavio članak u kojemu se piše o tome da se odgađa početak nastave na Hrvatskom katoličkom sveučilištu (HKS). Zbog toga je poništen i javni natječaj za prijem prve generacije studenata na to sveučilište. Objašnjavajući razloge te neočekivane i pomalo iznenađujuće odluke, autorica članka navodi činjenicu da su potencijalni studenti i predavači na HKS-u, od kojih su mnogi trebali biti izvan Crkve, odnosno oni koji djeluju u civilnim hrvatskim znanstvenim i obrazovnim institucijama, trebali potpisati poseban ugovor u kojem će se obvezati da će živjeti u skladu s kršćanskim naukom i promicati katolički identitet: 'To znači da ne bi smjeli biti razvedeni, morali bi imati sve sakramente i redovito nedjeljom ići na misu.' (citat iz članka Nastavu mogu držati samo oni koji idu u crkvu autorice Ivane Kalođera-Brkić, Jutarnji list, 16. lipnja 2009. godine, str. 3).

Mnogi potencijalni predavači, suočeni s ovakvim zahtjevima, otkazali su suradnju i time doveli u pitanje početak nastave. Komentirajući ovu situaciju, neki neimenovani predavači su ustvrdili da su ljudi iz Crkve koji su sudjelovali u realizaciji ideje o Hrvatskom katoličkom sveučilištu tvrdili da će to Sveučilište biti liberalno, po ugledu na američka katolička sveučilišta. Zahtjevi koji se postavljaju budućim studentima i predavačima svjedoče o težnji da se utemelji religijski rigidno sveučilište koje će se bazirati na kanonskim, a ne važećim hrvatskim zakonima.

Ovaj slučaj samo je jedan u nizu primjera koji pokazuje određeno nesnalaženje Katoličke crkve u suvremenim uvjetima. Još od same objave ideje da Crkva želi formirati katoličko sveučilište (to je bilo prije četiri godine), postavilo se pitanje što Crkva želi time postići. Službeno objašnjenje bilo je da time Crkva želi dati svoj doprinos obrazovanju hrvatskog pučanstva. Pretpostavljalo se da ona ima dovoljno intelektualnog potencijala da ustroji jedno takvo sveučilište. Međutim, pokazalo se da ona to nema i da se mora osloniti na znanstvene potencijale izvan kleričkog dijela Crkve. Usput rečeno, to pokazuje da je i naša Crkva 'mala' kao što je i hrvatsko društvo u kojemu ona djeluje 'malo' i 'nejako'. Treba također reći da se na početku rada Hrvatskog katoličkog sveučilišta trebalo startati s tri studija: sociologija, povijest i psihologija.

Po mome mišljenju, pravi razlog osnivanja Katoličkog sveučilišta bio je formiranje mlade katoličke inteligencije koja će u budućnosti preuzeti ulogu kulturne i ideološke predvodnice u hrvatskom društvu (talijanski teoretičar Antonio Gramsci govorio je o organskoj inteligenciji u tome smislu). Promotreno iz ovog rakursa, ne treba čuditi da se vodstvo Crkve opredijelilo za koncept vrlo rigidnog katoličkog sveučilišta koje treba biti rasadište katoličke inteligencije koja će vlastitim životom svjedočiti svoje katoličanstvo.

Da je ovakvo viđenje uloge tog sveučilišta bilo u primislima onih koji su dali inicijativu za njegovo formiranje, proizlazi iz više puta izraženog nezadovoljstva vodstva Katoličke crkve prisutnošću kršćanskih vrijednosti u javnom životu (posebno medijima i na sveučilištima). U njihovim ocjenama tvrdilo se da u javnom životu i dalje prevladavaju ljevičarske i liberalne ideje i vrijednosti, što je u neskladu s činjenicom da je preko 80 posto hrvatskih građana katoličke vjeroispovijesti.

U ovoj točki dotičemo se možda i temeljnog pitanja s kojim se suočava 'službena' Crkva ili klerički dio Crkve (biskupi, svećenstvo, redovništvo) kod nas. To pitanje se može formulirati na sljedeći način: Treba li se 'kršćanski puk' ponašati prema napucima kleričkog dijela Crkve ili se Crkva treba mijenjati i prilagođavati društvenim, gospodarskim i duhovnim promjenama do kojih je došlo u hrvatskom društvu?

Po mome mišljenju, dio svjetonazorskih, moralnih i društvenih naučavanja Katoličke crkve kod nas zanemaruju sekularizirajuće učinke gospodarskog i društvenog razvoja u zadnjih 60 godina i njezino insistiranje na njihovoj konkretnoj primjeni doživljava se kao svojevrsno nasilje. Isto tako, negiranje nekih znanstvenih i medicinskih otkrića na planu umjetne oplodnje i nedopuštanje njihove zakonske regulacije doima se nelogičnim i neprihvatljivim.

Općenito rečeno, ponekad se stječe dojam da Katolička crkva nesvjesno ili možda ipak svjesno i namjerno stavlja po strani ili doslovno 'briše iz memorije' sve one promjene koje su se dogodile od Drugog svjetskog rata do danas i misli da može i danas imati duhovnu i političku poziciju kakvu je imala 30-ih godina prošlog stoljeća. To je naprosto nemoguće i bilo bi društveno problematično.

Zato mi se čini da je hrvatskoj Katoličkoj crkvi potreban jedan veliki 'aggiornamento', tj. proces podanašnjenja odnosno uzimanja u obzir društvenih okolnosti u kojima djeluje. Nije riječ samo o tome da se društvo odnosno građani 'prilagođavaju' Crkvi, nego i o tome da Crkva bolje detektira 'znakove vremena' (to je pojam koji se često rabi u katoličkom diskursu).

Za one koji lošije poznaju povijest opće Katoličke crkve nakon Drugog vatikanskog koncila (1962-1965), pojam 'podanašnjenje' korišten je kao oznaka za potrebu da se Katolička crkva reformira i prilagodi velikim društvenim, gospodarskim, znanstvenim, tehnološkim i duhovnim promjenama do kojih je došlo u modernim društvima. U pojedinim mjesnim crkvama (Nizozemska, Belgija, Francuska) tijekom 70-ih i 80-ih godina prošlog stoljeća došlo je do značajnih promjena i reformi. Stjecajem povijesnih okolnosti, ti reformski procesi daleko manje su zahvatili našu Crkvu i to se osjeća i u njezinom današnjem djelovanju. Ona je u tome smislu daleko konzervativnija od nekih drugih mjesnih crkava. Taj stjecaj povijesnih okolnosti očitovao se je u tome što je naša Crkva u socijalističkom razdoblju pored duhovno-religiozne uloge imala i eminentno političku ulogu (očuvanje nacionalnog identiteta hrvatskog naroda).

Bez obzira na bitnu promjenu političkog konteksta (u međuvremenu je došlo do urušavanja socijalističkog poretka i raspada Jugoslavije te stvaranja samostalne hrvatske države), Katolička crkva očito smatra da treba zadržati značajnu ulogu u političkom životu novostvorene hrvatske države. Istina, ona tu ulogu legitimira dokumentima Drugog vatikanskog koncila u kojima se govori o moralnom utjecaju Crkve u društvenom životu. Aktualno konkretno djelovanje Crkve u suvremenom hrvatskom društvu ipak izaziva određene dvojbe oko tog djelovanja.

Zato mi se čini da je ovaj nesporazum oko otvaranja Hrvatskog katoličkog sveučilišta prava prilika da se otvori javna rasprava o mjestu i ulozi te načinu djelovanja Katoličke crkve u suvremenom hrvatskom društvu. U tu raspravu trebaju se uključiti svi važni društveni i politički čimbenici (Crkva, političke stranke, sveučilišta, HAZU, civilno društvo, građani) koji su zainteresirani za to da Katolička crkva svojim ukupnim djelovanjem zbilja doprinosi uspješnijem razvoju hrvatskog društva.