U prvi mah i promatrano s formalno-pravne strane spomenuta odluka nadbiskupa Barišića izgleda ispravna. Pozivajući se na odgovarajući članak Zakonika kanonskog prava koji govori o tome da svećenik koji želi izravno sudjelovati u političkom životu mora imati dopuštenje nadležnog (nad)biskupa, splitski nadbiskup je suspendirao don Ivana Grubišića jer nije dobio njegovo odobrenje za obnašanje zastupničke dužnosti na koju je izabran na nedavno održanim parlamentarnim izborima.

U međuvremenu je Grubišić položio prisegu kao saborski zastupnik te se našao u prilično nezgodnoj situaciji ili dilemi: ili odstupiti s položaja saborskog zastupnika (u tehničkom smislu zamjena don Ivana Grubišića u Saboru je lako izvediva; umjesto njega može biti izabran netko od ostalih kandidata s njegove nezavisne liste u 10. izbornoj jedinici) i time omogućiti nadbiskupu da povuče svoju odluku o suspenziji ili ostati saborski zastupnik i time trpjeti posljedice nadbiskupove odluke.

Prema prvim reakcijama don Ivana Grubišića, izgleda da se on odlučio na ostanak u Saboru i prihvaćanje suspenzije. Njegovo obrazloženje za takvu odluku vrlo je dvojbeno. Naime, on tvrdi da njegov Savez za etičku i građansku Hrvatsku nije politička stranka te da njegovo djelovanje nema karakter klasičnog političkog aktiviteta. Međutim, nema sumnje da je sudjelovanje tog saveza na parlamentarnim izborima politička činjenica i da će ono što će don Ivan govoriti u Saboru i u javnosti imati političke implikacije

Ovaj događaj ima šire implikacije od pukog sukoba između jednog svećenika i jednog nadbiskupa. On na širem društvenom i političkom planu ukazuje na odnose unutar Katoličke crkve u Hrvatskoj, kao i na odnose između Katoličke crkve i hrvatskog društva.

Javno djelovanje don Ivana Grubišića u zadnjih petnaestak godina moglo bi se definirati kao antiklerikalno djelovanje unutar Crkve. Polazeći od nekih temeljnih kršćanskih vrijednosti (bratstvo u Kristu, pravda, solidarnost, Crkva kao simbol skromnosti i pomoći socijalno ugroženima...), Grubišić je smatrao da se Crkva sve manje pridržava spomenutih načela i da se manje-više 'sljubila' s vladajućim snagama (čitaj s HDZ-om). Zbog toga nadbiskupi i biskupi nisu javno osuđivali mnoge svećenike koji su se izravno preko oltara uplitali u predizborne kampanje, kako za zastupnike u Saboru, tako i na predsjedničkim te na lokalnim izborima, navijajući za HDZ.

Ponekad je Grubišićeva kritika vlastite crkve i nekih njezinih postupaka izgledala toliko radikalna da bi se običan čovjek s razlogom zapitao (među takve ubrajam i sebe): Pa zašto don Ivan ostaje u instituciji koju tako oštro kritizira?! Međutim, on je živio i još uvijek živi u uvjerenju da se njegova crkva može i mora reformirati i svoje aktualno djelovanje suobraziti s izvornim načelima kršćanstva.

Kritike koje su bile upućivane crkvenoj hijerarhiji od nekih novinara, javnih intelektualaca i političara obično su bile odbacivane s argumentacijom da su bile motivirane anticrkvenim i antireligijskim razlozima. Utoliko su kritike koje je upućivao don Ivan Grubišić bile 'ubojitije' i za Crkvu neprijatnije. Zbog toga mnogi smatraju da je crkvena hijerarhija dugo trpjela Grubišićevo 'nestašno' ponašanje. A možda je u dubini svojih duša bila svjesna da je Grubišić u pravu, ali nije bila voljna promijeniti svoje ponašanje.

Vrlo je dobro to da su neki predstavnici Katoličke crkve, nažalost među njima nisu nadbiskupi i biskupi, u vezi 'slučaja Grubišić' ukazali na bitnu stvar oko koje službena Crkva mora promijeniti svoja stajališta. Riječ je o tome da Katolička crkva ne smije imati apriori negativan politički stav prema SDP-u i drugim strankama lijevog centra (HNS, IDS, HSLS...). A s druge strane, nije imala hrabrosti oštro kritički ocijeniti nemoralno i neprofesionalno osmogodišnje vladanje HDZ-a. Time je iskazala visok stupanj nevjerodostojnosti i pristranosti.

'Slučaj Grubišić' i način na koji ga je mjesni ordinarij odlučio razriješiti zasigurno će utjecati na ugled katoličke hijerarhije, naravno u negativnom smislu. Stoga bi bilo dobro da ona ponešto nauči iz poljskog primjera. U toj, kako se obično kaže, najkatoličkijoj zemlji u Europi, na zadnjim parlamentarnim izborima antiklerikalni pokret je osvojio čak 40 zastupnika u poljskom Sejmu (parlamentu). Tako dobar uspjeh tog pokreta objašnjava se neprimjerenim uplitanjem poljske Katoličke crkve u politički život u zadnjih dvadesetak godina.

Ako naša Crkva ne promijeni svoje ponašanje idućih godina, onda neće biti iznenađenje to ako Grubišićev Savez za etičku i građansku Hrvatsku ili neki drugi antiklerikalni pokret ili stranka na sljedećim parlamentarnim izborima osvoji 10-15 zastupnika u Saboru.