Pijete li kavu na kolodvorima? Što mislite o kafićima koji se tamo nalaze? Andrija ih ne voli, i za to ima sasvim dobre argumente
Tamo, u studentskim danima, imao sam nekoliko djevojaka koje nisu bile iz Zagreba. Zapravo, većina ih nije bila iz Zagreba, ali ta je tema rezervirana za razgovor s mojim najboljim prijateljem koji se toj činjenici obožava čuditi, a ne za pokušaje analiziranja u tekstu o kavanama.
Uglavnom, često sam te djevojke pratio na autobus ili vlak kada bi za praznike ili vikend išle doma, nisu to tražile od mene, ali meni se to nekako podrazumijevalo, smatrao sam samorazumljivim da ću ih ispratiti i dočekati. I nikada mi nije bio problem, nije mi bilo teško. Ipak, jedne sam se rečenice grozio. Ta se rečenica redovito pojavljivala u razgovoru u kojem bi me obavijestila kada kani putovati i onda bi na kraju došlo to obvezno i meni vrlo mučno – popit ćemo kavu na kolodvoru.
Nekoliko puta se to i dogodilo, ali s vremenom smo se počeli nalaziti sve ranije da bi nam ostalo dovoljno vremena za popiti kavu u nekom uljudnom mjestu i onda se zaputiti prema kolodvoru. Da, jasno je, unatoč pokojoj iznimci, kolodvorske birceve ne smatram baš uljudnim mjestima i nastojim ih se kloniti, ne samo zbog toga.
Autobus, vlak, avion
Bez obzira jeste li na autobusnom ili željezničkom kolodvoru ili pak u zračnoj luci, sigurno ćete primijetiti nekoliko ugostiteljskih objekata. I svi će biti krcati. I vjerojatno većinu gostiju neće činiti ljudi koji naprosto putuju i zaželjeli su se predaha, već neki likovi koji putuju samo od doma do tog kafića i koji ne djeluju kao da bi druženje s njima predstavljalo zabavu i razonodu iako, da, naravno, izgled može prevariti.
Kako se meni čini, većina domaćih kolodvorskih birtija pati od barem jednog od dva uobičajena simptoma. Neke pate i od oba. Prvi je već spomenut i donekle razumljiv, uvjetovan uglavnom produljenim radnim vremenom, a drugi je naizgled potpuni nemar vlasnika za ikakvo ulaganje ili, sada smo već na rubu znanstvene fantastike, neko pomnije ugostiteljsko promišljanje, definiranje svog kafića.
Njihova logika je posve jasna. Kolodvori će uvijek biti puni ljudi. Uvijek će na njima biti gužva. Ljudi vole kavu, ljudi će uvijek piti kavu. Točka. Ne ulažu jer ne moraju, zarađuju i bez ulaganja. Dobro, tko danas ima novca na bacanje, tko bi ulagao u nešto što se može i ne mora isplatiti, tko bi trošio i težio napretku ako je zadovoljan trenutačnom situacijom? Nema potrebe za time.
Je, da, sve okej, ali ja bih baš volio vidjeti neki onako baš lijepo uređen kafić na kolodvoru. Dotjeran i profiliran. Možda su to samo zanovijetanja samoprozvanog esteta, ali neka su, nitko mi ne može oduzeti pravo da zamišljam i da uviđam nedostatke.
Letenje
Nisam bio na puno europskih aerodroma, ali oni na kojima sam bio imaju uglavnom generičke kafiće. Sve je lijepo, čisto i uredno, ali je i bez duše. Kao kafići po trgovačkim centrima, svi na istu foru. Zato je kafić na zagrebačkom Plesu priča za sebe. Ne pati od navale čudnjikavih likova, to je istina, ali je bezobrazno i uvredljivo skup, a za taj novac ne nudi ništa, nikakvu dodanu vrijednost.
Postoje brojni planovi za sređivanje zagrebačkog aerodroma i ja se zbilja nadam da će se neki od njih i ostvariti i isto se tako nadam, ako cijene u kafiću ostanu iste (u odnosu na, je li, cijene u centru grada), da će tamo barem biti nešto što bi ih do određene mjere moglo opravdati, neki dobar pogled na pistu, zanimljiv interijer, nešto.
Stigosmo
Kao i dobar broj ljudi koje poznajem, kada negdje doputujem volim, ako mi to okolnosti dopuštaju, otići popiti kavu. Pogotovo ako na to mjesto idem prvi put. Naravno da izbjegavam ono što se prvo nameće, prvu kolodvorsku birtiju koja mi je ušla u vidokrug iako bi se taj izbor mogao činiti opravdanim jer bi, moguće je, produljivao osjećaj putovanja, ali lišen nervoze i neizvjesnosti dolaska.
Uvijek krenem malo dalje, čak ne predaleko, nema potrebe. Iz mojeg se iskustva već u prve dvije ulice oko kolodvora može naći ne samo sasvim pristojnih, već i začuđujuće lijepih kafića u kojima je ugodno. Samo treba mrvicu lutati, prepustiti se nagonu putnika i zaboraviti dvojakost kolodvorskih birtija koje, s jedne strane, stoje postojano na mjestu, dugo rade i služe kao orijentir pa zato ulijevaju sigurnost, ali s druge strane privlače svakakve ljude uz koje se nije baš lako osjećati sigurno.
Treba malo odlutati i pronaći mjesto koje možda gleda na kolodvor, lokal koji mu je dovoljno blizu da bi mu mogao i pripadati, ali nije njegov fizički dio. Tek tamo počinje grad.